Korizma nas poziva na nasljedovanje Isusa

Draga braćo i sestre!

Krštenjem smo započeli životni put vjere. Dakako, ne bilo kakve vjere nego vjere u Isusa Krista, odnosno u Boga kojega nam je on objavio. No vjerovati u Isusa Krista ne znači samo imati povjerenja i pouzdanja u njega, da nas neće iznevjeriti ni napustiti, nego vjerovati prvenstveno znači na njegovu riječ činiti ono što nas poučava ili što od nas zahtijeva. To znači da će onaj koji vjeruje uvijek biti spreman, poput Petra na Genezaretskom jezeru, odgovoriti Isusu na njegovu zapovijed: „Na tvoju riječ, Gospodine!“ (usp. Lk 5, 5). Na taj je način istinska vjera uvijek povezana s poslušnošću i s ljubavlju. Ona se, kao i ljubav, dokazuje izvršavanjem Božjih zapovijedi: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“, kaže Isus svojim učenicima (Iv 14, 15). U protivnome, događa se ono na što upozorava sv. Jakov u svojoj poslanici, naime da je vjera bez djela beskorisna, jalova, jednostavno mrtva (usp. Jak 2, 14-26).

Sv. Ivan Evanđelist prenosi nam i ove Isusove riječi: „Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj“ (Iv 15, 10). Isus nam, dakle, daje osobni primjer kako se ljubi Oca i kako se djelotvorno vjeruje. On nije Sin koji samo govori Ocu da ga ljubi i da mu vjeruje nego i onaj koji čini ono što mu Otac zapovijeda. U tom je smislu Isus za sebe govorio kako je njegova hrana izvršavati volju Očevu i tako dovršiti njegovo djelo (usp. Iv 4, 34). A u Getsemanskom se vrtu, prije svoje muke i smrti, ovim riječima molio svome Ocu: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude“ (Lk 22, 42). Iz poslušnosti svome Ocu on se lišio svoga božanskoga sjaja i postao jedan od nas, nama u svemu jednak osim u grijehu, te se za nas žrtvovao sve do smrti na križu. Sve je to učinio jer je u Oca imao bezgranično povjerenje ljubeći ga ne samo riječju nego i djelom. Upravo je to davalo posebnu uvjerljivost njegovim riječima kojima je opisivao Očevu ljubav i brigu za nas i sva stvorenja. Nitko nije tako govorio o Bogu kao Isus jer nitko nije Boga tako ljubio i tako mu vjerovao kao on. Nitko nije tako duboko kao Isus u sebi nosio Božju ljubav i vjernost Očevoj riječi.  

Biti kršćanin nije, braćo i sestre, ništa drugo nego biti sličan Isusu. Mjeru te sličnosti naznačio je sv. Pavao kad je o sebi rekao: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2, 20). Drugim riječima, Kristu postajemo tim sličniji što više umiremo starom načinu života, a živimo novim životom na koji smo rođeni krštenjem. Taj novi život obvezuje nas tražiti „što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu“ (Kol 3, 1). Kao što je Isus tražio volju Očevu i želio samo nju izvršiti, tako i mi, koji smo u krsnome zdencu primili po Duhu Svetome Kristov život, trebamo postupati i djelovati poput Krista, tj. tražiti i činiti volju Očevu. U tom smislu svaki je kršćanin pozvan biti „drugi Krist“, dakako, ne samo imenom nego poglavito životom.

Kako bi to mogao biti, potrebno je neprestano nastojati Krista što bolje upoznati. To pak nije moguće bez poznavanja Svetoga pisma i bez onoga što i kako Crkva vjeruje i ispovijeda o Isusu. Ipak, samo teoretsko znanje nije dosta. Traži se intimno poznavanje Isusa. A to nam omogućava molitva i meditativno promatranje njegova svetog lika i djela. Kao što promatramo lice voljene osobe, tako kao vjernici trebamo promatrati Kristovo lice, kako bismo se što više u njega zaljubili i s njime sjedinili. To će u našem srcu uroditi željom da činimo i ista djela kao on, tj. da živimo poput njega, potpuno predani Bogu i braći ljudima. Naravno, to nam neće biti moguće bez njegove pomoći, koju pak dobivamo u onoj mjeri u kojoj ga doista ljubimo, prema riječima sv. Pavla, „da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28).

Pritom nikad ne smijemo smetnuti s uma Isusovu pouku: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samog sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16, 24). Pogrešno bi bilo misliti da će nam životni križ biti utoliko lakši ukoliko budemo više sjedinjeni s Isusom. Križ nam neće time biti lakši nego osmišljeniji, jer s Isusom naš križ i patnja, pa i sama smrt, dobivaju onaj isti smisao koji su kod Isusa imali njegov križ, patnja i smrt. A znamo da su oni kod njega bili put koji vodi do punine života, dakle do uskrsnuća i potpune preobrazbe nas samih, ali i onih za koje iz ljubavi trpimo i umiremo.

Isto tako, ne smijemo misliti kako ćemo biti manje izloženi kušnjama što budemo bliži i sličniji Isusu. Naprotiv, kušnje neće prestati, kao što ni iz pustinje nećemo nikada izići. Ne zaboravimo da je Isusova pustinja u kojoj je bio kušan, trajala četrdeset dana, a četrdeset je broj koji označava ljudski vijek. Kao što je Isus cijeloga svoga zemaljskog života proživljavao određenu pustinju u kojoj je bio iskušavan kruhom, slavom i moći, tako je i kod onih koji ga nasljeduju. Ali, združujući se s Isusom i ugledajući se u njega, postajemo sposobni odbiti kušnje i tako se osloboditi za život ne samo od kruha nego i od Božje riječi, za život ne samo slave nego i poniženja, ne samo moći nego i služenja. S Isusom to možemo, a bez njega, prepušteni sami sebi, teško možemo odoljeti đavolskim salijetanjima i navaljivanjima. 

Korizma je, dakle, braćo i sestre, vrijeme koje označava naš životni vijek koji smo pozvani proživjeti nasljedujući Isusa Krista s kojim smo se životno povezali u trenutku svoga krštenja. Od tada naš se život otajstveno suobličio Kristovu životu, njegovu životu prožetom vjernošću i ljubavlju prema Bogu i čovjeku, ali i izloženom neprestanim kušnjama i opterećenom raznovrsnim križevima te i smrću, ali i nadom u uskrsnuće.

 

Vaš u Kristu odani

+ Ivan, nadbiskup