Ljubiti više i graditi jedinstvo

Poruka riječkog nadbiskupa Mate Uzinića uoči svetkovine sv. Vida i završetka jubilejske godine Riječke nadbiskupije

Sestre i braćo u Kristu,

dragi štovatelji sv. Vida,

dragi hodočasnici nade,

prije godinu dana, u Svetištu Majke Božje Trsatske, svečano smo proslavili blagdan sv. Vida i stotu obljetnicu biskupijskog sjedišta u Rijeci. Bilo je to središnje slavlje naše jubilejske godine, obilježene geslom općega Jubileja Crkve: „Hodočasnici nade“.

Danas, na njezinu završetku, želim zajedno s vama zahvaliti Gospodinu za sve milosti ovoga hoda, ali i ponovno se prisjetiti poruka koje su nam tada bile upućene. Kardinal Matteo Zuppi, izaslanik pape Lava XIV., podsjetio nas je da Crkva nije zajednica zatvorenih i samodostatnih pojedinaca nego Tijelo Kristovo u kojem različitosti nisu prijetnja nego dar. Zajedništvo, poručio nam je, ne poništava razlike nego ih sjedinjuje u jedno, jer se samo u zajedništvu može očitovati vrijednost svakoga pojedinca. Ono je kružno: svi primamo iz njegove punine i jedinstva, ali smo svi pozvani obogatiti ga svojom ljubavlju i osobnom svetošću. U zajedništvu smo različiti, ali nismo podijeljeni. I svi smo važni.

Kao Crkva pozvani smo pamtiti, ali ne mrziti; tražiti istinu, ali ne produbljivati podjele; moliti za oproštenje i opraštati. Samo tako možemo biti Crkva mostova, a ne zidova.

U svjetlu tih poruka, prisjećajući se brojnih boli koje su obilježile prošlo stoljeće – ratova, nasilja i progonstava – kardinal Zuppi usmjerio je naš pogled prema Kristu, koji nas oslobađa od manihejskog pogleda, tipična za nasilne priče, pogleda koji svijet dijeli na dobre i zle. U njegovim smo riječima čuli poticaj da budemo ljudi pomirenja: da ne ostanemo zarobljeni ranama prošlosti nego da ih povjerimo Kristu, koji jedini može preobraziti bol u nadu. Kao Crkva pozvani smo pamtiti, ali ne mrziti; tražiti istinu, ali ne produbljivati podjele; moliti za oproštenje i opraštati. Samo tako možemo biti Crkva mostova, a ne zidova.

Biti ljudi nade znači ne bježati od stvarnosti nego vjerovati da Kristova ljubav može preobraziti i ono što je, ljudski gledano, izgubljeno. Ta ljubav čini da i rane mogu postati izvor radosti. Upravo u tom svjetlu promatramo i svjedočanstvo slugu Božjih Riječkih mučenika, za koje je naša Nadbiskupija u ovoj jubilarnoj godini pokrenula postupak proglašenja blaženima i svetima. Njihovi životi i smrt znak su nade za našu mjesnu Crkvu: Crkvu koja dobro poznaje nevolje, povijesne lomove, progonstva, ideologije, podjele, oskudice i ljudske slabosti, ali koja je i u tim iskustvima posvjedočila da je ništa ne može rastaviti od Kristove ljubavi.

Tu nadu ne smijemo zadržati za sebe nego je trebamo ponuditi i drugima. Kako bi ona doista bila naša ponuda drugima, Rijeka i čitav prostor naše nadbiskupije trebaju kršćane koji neće širiti strah, ogorčenost i podjele nego povjerenje, dobrotu i mir. Trebaju obitelji koje će biti škole ljubavi. Trebaju župe koje će biti domovi za sve, osobito za one koji se osjećaju udaljeno, ranjeno ili zaboravljeno. Trebaju svećenike, redovnike, redovnice, vjeroučitelje i vjeroučiteljice te vjernike laike koji neće čekati da im drugi dođu nego će sami izlaziti ususret. Trebaju Crkvu koja ne ostaje zatvorena u vlastite uspomene nego se, nadahnuta svjedočanstvom svojih svjedoka vjernosti Kristu i evanđelju, otvara budućnosti: ne brojeći najprije uspjehe nego razlučujući gdje i kako još može služiti potrebama današnjega čovjeka u multikulturnom društvu obilježenom različitostima. Trebaju Crkvu koja ne pita najprije tko pripada „nama“ nego kome je potrebna naša blizina.

Upravo sam zato, nadahnut riječima pape Lava XIV., u prošlogodišnjoj poruci istaknuo dva izazova naše riječke Crkve: ljubiti više i graditi jedinstvo. Danas osjećam da ti izazovi ostaju naš put. Ljubiti više znači služiti, izlaziti ususret, biti blizu siromašnima, bolesnima, mladima, obiteljima, osamljenima i svima koji se osjećaju udaljenima. Graditi jedinstvo znači slušati, razgovarati, surađivati i zajedno razlučivati kamo nas Duh Sveti vodi.

Na završetku prošlogodišnjeg slavlja rekao sam: „Krist je s nama. On nas je doveo ovamo. I on nas vodi dalje.“ To želim ponoviti i danas. Jubilej ne završava naš hod. On nas šalje dalje: u novo stoljeće naše riječke Crkve, s više vjere, više ljubavi i zajedništva, s više nade.

Neka nas sv. Vid, naš nebeski zaštitnik, učvrsti u vjernosti Kristu. Neka nas Trsatska Majka Milosti prati svojom majčinskom blizinom. A Gospodin neka nas blagoslovi da i dalje na ovom našem prostoru, koji nazivamo Riječkom nadbiskupijom, budemo hodočasnici nade, sijači mira i svjedoci ljubavi koja uvijek može više.

S poštovanjem, u Kristu vam odani

 

Mate, nadbiskup

 

U Rijeci na svetkovinu Presvetog Trojstva, 31. svibnja 2026.