Bogojavljenje 2013., katedrala sv. Vida

Draga braćo i sestre!

U božićnoj danjoj misi slušali smo kako je značenje Božića, tj. rođenja Sina Božjega izrazio pisac Poslanice Hebrejima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu“ (Heb 1, 1). Time nam sveti pisac želi reći kako nam se Bog u rođenju svoga Sina na nenadmašiv način očitovao. Božić je, dakle, vrhunac Božje objave čovjeku.

Upravo to podcrtava i svetkovina Bogojavljenja koja ima svoj početak u IV. stoljeću na kršćanskom istoku, odakle ju je preuzela Crkva na Zapadu. Pritom se ovom svetkovinom prvotno slavilo trostruko Božje objavljenje: mudracima s Istoka, tj. poganskim narodima; židovskom narodu Isusovim krštenjem u rijeci Jordanu i Isusovim učenicima čudom na svadbi u Kani Galilejskoj. Na spomen Isusova krštenja u Jordanu uveden je blagoslov vode koju vjernici odnose u svoje domove. A na spomen pohoda poganskih mudraca novorođenom Spasitelju Crkva je uvela božićni pohod svećenika obiteljima i blagoslov njihovih domova, pri čemu se na vratima uobičava napisati: G + M + B i brojka tekuće godine. Božićnim blagoslovom obitelji vjernike se želi potaknuti da u okrilju svoga doma žive božićnu radost i ljubav, darivajući se, poput poganskih mudraca, potpuno Bogu  i jedni drugima u ljubavi.  

Sv. Matej je pripoviješću o poklonstvu poganskih mudraca želio istaknuti kako je božansko Dijete rođeno u Betlehemu doista obećani Mesija, o kojemu su proroci navijestili kako će mu se doći u Jeruzalem pokloniti svi narodi i njihovi vladari. Zvijezda koja je dovela poganske mudrace do Betlehema potvrda je da je Isus doista Spasitelj ne samo Židova, tj. izabranog Božjeg naroda, nego i pogana, dakle svih ljudi. Bog želi spasenje svih i zato pomaže svima da ga upoznaju. On želi spasiti i ovo dijete, malog Josipa Puljeka, kojeg ćemo danas krstiti. To je radosna vijest Božića. Božji Sin rodio se kao čovjek poradi nas i našeg spasenja, spasenja od grijeha, spasenja od vječne smrti. Pozvani smo nad tom se činjenicom zamisliti i dopustiti da nas ona obuzme, da prodre u našu svijest i u naša srca, da obuzme neopisivom radošću cijelo naše biće. Otvorimo, stoga, danas uši i srce kako bismo dobro mogli čuti i doživjeti anđeosku poruku pastirima u božićnoj noći: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin!“ (Lk 2, 10-11). Ako smo sami spoznali i doživjeli da je Krist onaj koji spašava, razumljivo je da do njega želimo dovesti sve ljude, a posebno naše najbliže, kako bi postali dionicima njegova spasenja. Upravo se time objašnjava želja kršćanskih roditelja da krste svoju djecu dok su još malena, ne čekajući da odrastu i sama se možda odluče za Krista. Kao što roditelji sve drugo što je dobro i lijepo žele podijeliti sa svojom djecom, tako i ono što je najbolje i najljepše, a to je upravo život na koji nas Krist rađa krštenjem. U tom smislu roditelji koji odgađaju krštenje svoje djece prepuštajući da se ona sama za to opredijele kad odrastu, dakako, ako budu htjela, kao da sami nisu shvatili ni doživjeli pravo značenje krštenja.

Evanđelje Bogojavljenja nam govori o dva temeljna načina kako Boga možemo spoznati. Poganski mudraci otkrivaju Boga promatrajući prirodu, posebno zvjezdano nebo koje je, uz glas savjesti, oduvijek upućivalo čovjeka na postojanje Stvoritelja svega. Proučavajući prirodu i njezine zakone, mudraci otkrivaju njezina Stvoritelja i Zakonodavca. Ali to ne ide glatko, jer „zvijezda“ za kojom su pošli, može iščeznuti s obzora. Drugim riječima, znanost može biti ne samo izvorom sigurnosti da Bog postoji nego i sumnji u njega. Zato je čovjeku potrebna i dodatna Božja objava, upravo ona koju nam je dao u prorocima i na koncu u svome Sinu koji se rodio kao čovjek i o sebi jednog dana rekao: „Tko je vidio mene, vidio je Oca“ (Iv 14, 9). Zato mudraci, u trenutku kada se u potrazi za novorođenim Spasiteljem više ne mogu osloniti na svoj naravni razum i ono što njime mogu dokučiti, tj. kada se skrila zvijezda koja ih je dosada na tom putu vodila, navraćaju u Jeruzalem, gdje postoje oni koji poznaju Božju objavu po prorocima, kako bi od njih čuli gdje je Spasitelj rođen. Oni im odgovaraju da se treba roditi u Betlehemu, ali sami nisu o tome još ništa čuli. Zato mudracima ne preostaje drugo nego opet se osloniti na svoje poznavanje prirode i dati se time voditi. I tako, kad napuštaju Jeruzalem, „zvijezda“ se ponovno pojavljuje i vodi ih do mjesta gdje je ležao Spasitelj svijeta kao siromašno malo dijete.

Ta je zgoda poziv i opomena kako onima koji se bave proučavanjem prirode tako i onima kojima je povjereno tumačiti Božju objavu danu po prorocima i na koncu po Isusu Kristu. Prvima je poziv da se u proučavanju prirode ne zaustavljaju na pola puta nego da u traženju idu do kraja, do zadnjeg uzroka nastanka svijeta i reda u njemu, što će ih, kao drevne mudrace, dovesti ne samo do Stvoritelja nego i do Spasitelja čovjeka. A drugima je poziv da proučavaju tako Božju objavu kako bi mogli doista pomoći onima koji Boga iskreno traže svojim umom i svojim srcem. Godinom vjere, koju upravo slavimo, Sveti Otac nas je posebno želio potaknuti na veće zauzimanje oko upoznavanja svoje vjere, jer samo tako možemo kompetentno pomoći svim bogotražiteljima koje susrećemo na svom životnom putu. Zapitajmo se, stoga, što smo u tom smislu dosad poduzeli za produbljivanje svoga vjerskog znanja.

U tom se smislu i od kršćanskih roditelja kao uvjet za krštenje njihova djeteta traži obećanje da će dijete odgajati u vjeri u kojoj će biti kršteno, a to znači da će ga poučavati o vjerskim istinama, ali i pokazivati mu kako ih se prevodi u praksu, tj. davati mu osobni primjer kako se po njima živi. Da bi tu svoju obvezu ispunili, nije dosta dijete dati krstiti i upisati ga na školski vjeronauk. Potrebno je daleko više od toga, ponajviše pravo kršćansko ozračje u obitelji, koje će biti prožeto molitvom i Božjom stvarnošću, čitanjem Svetog pisma i Katekizma Katoličke Crkve, zajedničkim sudjelovanjem na nedjeljnoj i blagdanskoj sv. misi i živom povezanošću s Crkvom. Potreban je posebno vjerodostojan primjer vjere roditelja, kumova i bližnjih djeteta. Moramo biti Bogu zahvalni što će mali Josip odrastati upravo u takvom obiteljskom ozračju, zajedno sa svojom roditeljima, brojnom braćom i sestrama.

Mudraci su se poklonili Djetetu i obdarili ga znakovitim darovima: zlatom koje je znak da ga priznaju Kraljem, tamjanom kao znakom da mu se klanjaju kao Bogu, dok su smirnom odali počast njegovu čovještvu. Tako su priznali i ispovjedili da je to Dijete u jaslama, koje je pravi Bog i pravi čovjek, Vladar svega stvorenoga. Kao spomen na taj čin mudraca u kršćanstvu se ustalio običaj božićnog darivanja jedni drugih. Još dublji razlog za to je Očev dar svoga Jedinorođenoga Sina nama za Spasitelja. Dakako, ako želimo ostati vjerni Božiću, ne možemo ostati na darivanju samo nečega, bilo Bogu bilo drugim ljudima. U Božiću nam Bog ne dariva nešto, nego cijeloga sebe, pa takav treba biti i naš dar njemu i bližnjima. Stvari koje darivamo trebaju biti samo znak našeg potpunog predanja Bogu i ljubavi prema bližnjima i svakom čovjeku. Danas želimo posebno moliti da mali Josip postane čovjek prožet i vođen darežljivošću Krista, koji se radi nas i našeg spasenja lišio svoga nebeskog sjaja, kako bi postao nama sličan i spasio nas od grijeha i smrti. Ali Crkva nas danas poziva i da konkretnim činom pokažemo svoju kršćansku darežljivost i solidarnost s najpotrebitijima. Danas se, naime, širom katoličkog svijeta skuplja kolekta nazvana „Sveto djetinjstvo“, za siromašnu djecu u nerazvijenim zemljama. S takvim se Isus posebno poistovjetio rodivši se u siromaštvu štalice i prihvativši živjeti u progonstvu. Kao Isusovi nasljedovatelji, poistovjetimo se i mi danas s tom našom najnemoćnijom i najsiromašnijom braćom u raznim krajevima svijeta, kojima svega nedostaje. Koliko god naš dar bio malen, toj djeci i njihovim roditeljima puno će značiti. Amen.

 

Skip to content