“…ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.”
Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 13,1-9)
 
U ono vrijeme dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: “Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.”
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: “Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.'”
 
Za razmišljanje
 
“Crkvo, obrati se Bogu živomu!”
 
Poput glasnog zvuka fanfare zvoni poziv biblijskih tekstova današnje nedjelje: Crkva se potiče da se obrati k Bogu, da se okrene živom Bogu, Bogu spasitelju i Bogu koji djeluje u povijesti. Prvo čitanje izvješćuje o jednoj od najdojmljivijih scena Starog zavjeta, čija je izreka postala stožerom židovske i kršćanske vjere. Ono što započinje poput kakve idilične pastirske scene, postaje samoobjavom Boga koji djeluje u povijesti. Jahve se predstavlja kao “Prisutni”, kao onaj koji upravo u nevolji ne ostavlja svoj narod na cjedilu, nego ga vodi u Obećanu zemlju. U Božjoj je biti to da je uvijek tu da spasi i pomogne. Ali da bi mogao izraziti tu svoju bit, on treba pomoć ljudi koje poziva, u tom slučaju pomoć Mojsijevu. Taj pak poziv potpuno mijenja Mojsijev život, kako nutarnji tako i vanjski. On mora biti spreman sve napustiti i krenuti na put s nepoznatim opasnostima kroz nepoznatu zemlju sa svom težinom odgovornosti za povjereni mu narod. No istovremeno on zna da se smije osloniti na Boga koji mu je objavio svoju bit, Bogu koji je Prisutan.
 
Tu je jasno vidljiva i sličnost s našim životom. Svatko je od nas pozvan na različit način, svatko od nas snosi odgovornost za veći ili manji broj ljudi koji žive u bilo kakvom načinu ropstva i žude za obećanom zemljom. Stoga moramo ispitati sami sebe: Kakvo je naše povjerenje u Božji poziv? 
 
Jesmo li spremni vjerovati da je on uvijek tu, spašavajući i pomažući, pa i onda kad nam se čini skrivenim? To je bitni vid kršćanske pokore i obraćenja na koji ovih tjedana moramo posebno obratiti pažnju. Pokora nema ništa zajedničko s nekakvom globom ili grčevitim odricanjem. Budući da znamo za Božju prisutnost, pokora znači da se svaki dan malo više potrudimo oko povjerenja i otvorenosti kako bi ljubav prema Bogu i čovjeku bili tješnjije povezani. Veličina pokore nije u težini odricanja, nego u radosti približavanja Bogu i čovjeku. Pokora je dakle povezana s ljubavlju.

Skip to content