Propovijed Riječkog nadbiskupa za Božić 2012., danja misa
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

 

Draga braćo i sestre!

1.
 
Ovaj Božić slavimo u Godini vjere, koju smo u ovoj katedrali za našu nadbiskupiju svečano otvorili 13. listopada ove godine, dok ju je Sveti Otac za cijelu Crkvu otvorio dva dana ranije, 11. listopada, na pedesetu godišnjicu početka II. vatikanskog sabora. Godina vjere ima za cilj potaknuti sve kršćane na bolje upoznavanje onoga što vjeruju, kako bi njihova vjera bila ne samo čišća nego i čvršća.
Za temeljitije upoznavanje istina i sadržaja naše vjere Sveti Otac nam je preporučio iščitavanje i proučavanje dokumenata Drugog vatikanskog koncila, kao i Katekizma Katoličke Crkve. Naravno, traži se redovno čitanje i meditiranje Svetog pisma, u kojem je sadržano ono što nam je Bog objavio o sebi i o nama. A da bismo naučili kako u svakodnevici primjenjivati ono što vjerujemo, tj. kako našu svakodnevnu stvarnost gledati i prosuđivati očima vjere, potrebno je čitati katolički tisak i pratiti katoličke medije, kao i drugo vjersko štivo. Očito je da u vremenu u kojemu znanost ima odlučujuću ulogu, ne možemo ostati analfabeti s obzirom na poznavanje istina naše vjere i s obzirom na njihovu primjenu u životu, jer u tom slučaju vjera postaje samo nekakav nevažan privjesak, nešto za privatnu potrebu, a ne svjetlo koje osvjetljava i snaga koja preobražava našu životnu stvarnost, osobnu i društvenu.
 
2.
 
Poznavati istine vjere znači poznavati, dakako, koliko je nama ljudima moguće, Boga, jer se sve istine na njega odnose i na njega svode, pa kažemo da je on Istina naprosto. Kako, dakle, upoznati što bolje Boga? Za to imamo više mogućnosti. Najprije, možemo ga spoznati do neke mjere svojim naravnim ljudskim razumom promatrajući svijet i sebe same. Zatim, možemo ga upoznati prihvaćajući vjerom ono što nam je o sebi objavio posredstvom proroka, tj. ljudi posebno nadahnutih njegovim Duhom. Konačno, najbolje i najpotpunije ga upoznajemo po Isusu Kristu, koji je vrhunac Božje objave, a to znači i krajnja granica naše spoznaje Boga. Čuli smo kako o tome piše pisac Poslanice Hebrejima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu“ (Hebr 1, 1). A sv. Ivan nas na početku svog evanđelja podsjeća da je taj Sin, koji se u Betlehemu rodio kao čovjek, vječna Riječ Očeva po kojoj je sve stvoreno i u kojoj sve ima život.
 
3.
 
Polazeći od činjenice postojanja svijeta i reda u njemu, ljudi su oduvijek svjetlom svog razuma zaključivali na postojanje Boga koji je sve stvorio, a sam je vječan. Zapravo, ljudski se razum nekako spontano uzdiže do Boga dok primjerice promatra zvjezdano nebo nad sobom. Tako je već starozavjetni psalmist klicao: „Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih“ (Ps 19). Isto su tako činjenica moralnog zakona u nama i posebno glas savjesti čovjeka uvijek upućivali na Boga, zakonodavca i suca. I danas, kada su od mnogih dovedena u pitanje ne samo drevna uvjerenja i vjerovanja čovječanstva nego i sama sposobnost našeg razuma za spoznaju onoga što nadilazi vidljivu stvarnost, mnogi znanstvenici u svojim istraživanjima priznaju kako dolaze do granice preko koje znanost nije u stanju prijeći te prepuštaju da ih dalje vode filozofija i religija. Sv. Pavao također je tvrdio da se Boga može razumom spoznati, zbog čega nemaju isprike oni koji se klanjaju idolima i ne žive prema Božjim zakonima. „Što se o Bogu može spoznati, očito im je; Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike“, kaže Pavao osuđujući na taj način bezbožnost i idolopoklonstvo pogana (Rim 1, 19-20), koje Bog, budući da se nisu držali spoznaje o njemu, „predade… nevaljalu umu te čine što ne dolikuje…“ (Rim 1, 28).  
 
4.
 
Drugi izvor naše spoznaje Boga jesu proroci. Bog je izabrao izraelski narod i slao mu tijekom duge povijesti mnoge proroke, počevši od Mojsija, Ilije, Izaije do Ivana Krstitelja, zadnjeg od proroka i neposrednog Isusova preteče. Po prorocima Bog je narodu objavljivao svoju volju i svoje naume s čovjekom, kao i zapovijedi i zakone kojih se treba držati. Ali, unatoč tome, izabrani Božji narod nije uvijek vjerovao i slijedio ono što mu je Bog po prorocima priopćavao, nego je često upadao u krivovjerje, idolopoklonstvo i nemoral, zbog čega je postao podložan istoj osudi kao i pogani koji se nisu držali naravne spoznaje Boga i Božjih zakona upisanih u njihovo srce i savjest. Štoviše, jer je više primio, tj. jer mu se Bog dodatno objavio, otpad izabranog naroda od pravog Boga bio je još teži nego otpad pogana, koji imaju na raspolaganju samo naravnu spoznaju Boga. Zbog toga sv. Pavao zaključuje da su svi, i Židovi i pogani, podložni osudi i kao takvi potrebni spasenja po Isusu Kristu.
 
5.
 
U svojoj očinskoj dobroti, Bog je dakle odlučio poslati nam u ljudskom obličju svoga jedinorođenog Sina, odabravši nazaretsku djevicu Mariju za onu koja će ga začeti po Duhu Svetom i roditi. Božja odluka da pošalje jedinorođenog Sina u našem ljudskom obličju, kako bi nam se tako na najuvjerljiviji način objavio, svjedoči o tome koliko nas Bog voli i cijeni. Koliko je različito i koliko je savršenije Božje objavljenje po Isusu Kristu nego po prorocima ili po tragovima u stvorenom svijetu, svjedoče riječi sv. Ivana u današnjem evanđelju: „Boga nitko nikad ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani“ (Iv 1, 18). Bog je s onu stranu svega stvorenoga, zato ga ne možemo „vidjeti“ kao bilo koju stvar ovog svijeta. Ali on se „utjelovio“ u Isusu. To znači: gledajući Isusa, mi možemo nazrijeti kakav bi mogao biti skriveni Bog, i slušajući Isusa, možemo znati što Bog misli i što hoće. Sam nam Bog dakle u Isusu govori i otkriva sebe i svoje skriveno lice. Stoga, tko vjeruje u Isusa, „poznaje“ Boga, biva „rođen od Boga“ te postaje „Božjim djetetom“, ističe sv. Ivan. Sin Božji uzima tijelo i prihvaća podložnost smrti, kako bi nama podario besmrtnost; postaje čovjekom, da bi nas učinio „bogovima“ , kako su smiono tvrdili crkveni oci. Zbog toga spoznaja na temelju vjere u Isusa Krista neizmjerno nadmašuje kako našu naravnu spoznaju Boga koja polazi od postojanja svijeta, tako i onu koju nam omogućuje Božja objava po prorocima.
 
6.
 
Ali što se događa? Kako se ljudi odnose prema tolikoj Božjoj naklonosti, koja ide dotle da se jedinorođeni Božji Sin poistovjećuje s nama, kako bismo mi mogli upoznati Boga i njegovu neizmjernu ljubav prema nama? Ljudi se, prema sv. Ivanu, a to potvrđuje i iskustvo, odnose prema tome na dvojak način. S jedne strane, zauzimaju stav odbijanja i neprihvaćanja, što sv. Ivan izražava riječima: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu, i svijet po njemu posta, i svijet ga ne upozna. K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 9-11). Ipak, tako se ne ponašaju svi, jer ima i onih koji Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjega, prihvaćaju i vjeruju mu. Takvima, kaže sv. Ivan, Bog „podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1, 12).

Taj dvojaki stav ljudi prema Isusu Kristu, Bogu u ljudskom obličju, provlači se tijekom cijele povijesti, pa smo tako istodobno suočeni s nedokučivim misterijem vjere i prihvaćanja s jedne strane, i s ništa manjim misterijem nevjere i neprihvaćanja Boga i Božje bezgranične ljubavi, s druge strane. Mi, koji danas slavimo Božić, činimo li to u istinskoj vjeri i prihvaćanju? I jesmo li spremni učiniti sve što je potrebno kako bi naša vjera i naše prianjanje uz Isusa Krista i njegovu Crkvu bili još čvršći i nepokolebljiviji? Zaključimo stoga ovo naše razmišljanje molitvom: „Gospodine, u ovaj božićni dan pomogni nam da Tebi i Tvojoj svetoj Crkvi pripadamo čitavim bićem; daj da Ti pripadamo vjerom koja postaje život, ljubavlju koja se nesebično dariva, nadom koju nikakve protivštine ne mogu uništiti. Učini da iz proslave blagdana Tvoga rođenja, kojim si postao jedan od nas i nastanio se trajno među nama, iziđemo obnovljeni i preporođeni Tvojim Duhom Svetim te Ti tako budemo vjernim svjedocima u vremenu u kojem po Tvojoj volji živimo. Amen.“

 

Skip to content