Popovijed riječkog nadbiskupa na Božić 2012., ponoćka
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

 

Draga braćo i sestre!

1. Slavimo rođenje Spasitelja Isusa Krista, čiji je dolazak Bog najavio odmah nakon grijeha prvih ljudi, kako čitamo na prvim stranicama Biblije. Za to rođenje Bog je pripremao tijekom dugih vjekova židovski narod, koji je izabrao da bi u njemu probudio i održao živom nadu u Spasitelja koji će doći kad se za to ispuni vrijeme. Čuli smo u prvom čitanju kako ga prorok Izaija naviješta kao „svjetlost veliku“ narodu koji je hodio u tmini i „onima što mrkli kraj smrti obitavahu“. To što je Bog izabrao poseban narod u kojem je držao živom nadu u dolazak Spasitelja ne znači da i u drugim narodima takva nada nije postojala, ali ona je često bila usmjerena na pogrešan kolosijek, tj. prema onima koji je ne mogu ispuniti. U izabranom Božjem narodu Bog je podizao proroke koji su se posebno brinuli za čistoću nade, kao i za to da se ljudi ne bi pod udarom povijesnih nedaća prestali nadati, odnosno da ne bi svoju nadu počeli polagati u ruke raznih manipulatora i obmanjivača, ili njezino ispunjenje očekivati od lažnih bogova.

O tom iščekivanju tijekom vjekova, o tom neprestanom nadanju da će Spasitelj doći, o žudnji ljudskog srca za njim, slušali smo tijekom cijelog došašća čitajući i razmatrajući proročke spise i liturgijske tekstove. Koliko je ta nada i danas živa u srcima ljudi svjedoče i mise zornice tijekom došašća, koje su uporno posjećivali mnogi vjernici u našim župama. O tome svjedoče i naše adventske pjesme, pune čežnje i molitve za Spasiteljem, koje i mi danas s jednakom radošću i zanosom pjevamo kao i mnogi naraštaji prije nas.

2. Ono što je Bog na početku ljudske povijesti obećao, ostvarilo se prije dvije tisuće godina u Betlehemu, gdje je rođen naš Spasitelj i Gospodin Isus Krist. Bilo bi za očekivati da o tom rođenju prvi saznaju veliki i moćni ovoga svijeta, i da ono bude razglašeno svim raspoloživim sredstvima, kako bi mu se cijeli svijet veselio. Međutim, ništa od toga. U Jeruzalemu, kojemu je Betlehem tako blizu, ni kralj Herod ni vjerski vođe i učitelji nisu ništa o tom rođenju znali sve dok se nisu pojavili mudraci s Istoka i donijeli im tu vijest. Doduše, imalo je to rođenje svog glasnika, ali od njega su tu najradosniju vijest mogli čuti i primiti samo posebno verzirani ljudi. Taj glasnik bio je Božji anđeo, a oni koji su njegovu poruku čuli i prihvatili, bili su betlehemski pastiri. Zašto oni? Zato jer su bili budni, ne u fizičkom, nego u duhovnom smislu. Na sličan su način do spoznaje da se rodio Spasitelj svih ljudi došli i poganski mudraci s Istoka. Oni su također bili ljudi koji su se nadali i iščekivali njegovo rođenje te su u tom smislu pratili i proučavali sve moguće znakove koji bi na to upućivali. Tako su jednog dana otkrili posebnu zvijezdu za kojom su pošli i koja ih je dovela do štalice i jasala u kojima je bio položen novorođeni Spasitelj svijeta. Ni stanovnici Jeruzalema ni Betlehema, iako prostorno veoma blizu tom događaju, nisu za njega saznali. Bili su za to nepripremljeni, jer su bili potpuno obuzeti sobom i brigama ovoga svijeta. To ih je duhovno uspavalo i otupilo, zbog čega su postali nesposobnima za istinsko traženje i iščekivanje velikog događaja. Svoje najdublje ljudske čežnje oni su pokušavali ispuniti malim, sitnim stvarima, koje nisu u stanju zadovoljiti glad ljudskog srca za Bogom. Promatrajući sve to i nama se, braćo i sestre, postavlja pitanje kojoj vrsti ljudi pripadamo: duhovno budnima ili duhovno uspavanima, istinskim tražiteljima ili onima koji više ništa ne traže niti se ičemu nadaju, ljudima sposobnima čitati znakove koji upućuju na božanske stvarnosti ili onima koji su postali duhovno „nepismenima“. Konačno, postavlja nam se pitanje pripadamo li onima koji teže za neprolaznim vrijednostima ili onima koji se zadovoljavaju zemaljskima, koje tako lako možemo izgubiti? Spasitelj čije rođenje slavimo reći će jednog dana svojim slušateljima: „Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti“ Lk 12, 33-34).   

Ova nam je sveta noć darovana da bismo se zamislili nad sobom, ispitali svoj život i donijeli potrebne ispravke u njemu, što se upravo zove obraćenjem. Tada će se i nama otvoriti oči i uši srca te ćemo postati sposobnima čuti navještaj o rođenju Spasitelja, kojemu ćemo, poput pastira i mudraca s Istoka, pohrliti u susret i pokloniti mu se. Tako ćemo se naći među onima koji ne samo traže Boga nego mu se i klanjaju, jer ga prepoznaju u svome životu i u životu ljudi s kojima žive. Toj se skupini svatko može pridružiti, neovisno o društvenom položaju ili imovinskom stanju. Bitno je samo da imamo srce otvoreno za istinu, srce u kojemu živi neugasiva nada i ljubav prema Bogu i bližnjemu. Samo to je uvjet da bismo čuli anđeosku poruku: „Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! – Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin!“ Lk 2, 10-11).

3. Dakako, ne možemo težiti za tim da samo sebe svrstamo u skupinu onih koji čuju i slušaju blagu vijest spasenja po Isusu Kristu. Jednako nam tako trebaju biti na srcu i drugi ljudi, kako bi se i oni otvorili istini, nadi i ljubavi, a posebno naši najbliži, naša djeca i mladi, članovi naših obitelji, susjedi, oni s kojima radimo. Trebamo moliti i raditi kako bi se svi opredijeli za Boga i istinske vrijednosti, a ne za ono što umanjuje dostojanstvo koje je Bog čovjeku podario. U tom se smislu moramo posebno zauzimati da u današnjem čovjeku ne nestane ili se ne umanji glad za beskonačnim, vječnim, za Bogom koji jedini može ispuniti ljudsko srce. Krist je došao da nas oslobodi za istinsko čovještvo, za slobodu koja će biti otvorena ljubavi, ne bilo kakvoj, nego onoj koju nam je on sam posvjedočio, a to je ljubav kao darivanje sebe za dobro drugoga, ljubav koja u drugome gleda odraz vječnog božanskog Ti, a ne sredstvo za zadovoljenje vlastitih prohtjeva. Sveti Otac ne prestaje isticati kako Božja objava, koja je dosegla svoj vrhunac u Isusu Kristu, ozdravljuje čovjekov razum i volju te ga tako čini sposobnim za traženje i prihvaćanje objektivne istine, a ne istine koju mi svojevoljno takvom proglašavamo. Ono po čemu se čovjek razlikuje od životinje i svakog drugog bića jesu razum i sloboda. Te mu sposobnost omogućuju odgovorno i slobodno djelovanje, kao i kontrolu nad svojim trenutačnim raspoloženjima ili prohtjevima. Ali da bi čovjek za takvo djelovanje i ponašanje bio sposoban, potrebno ga je u tome od malena odgajati. Božić nas na to poziva i potiče, jer je on, kao spomen na dan kad je sam Bog postao čovjekom, najveća afirmacija samog čovjeka. U Božjim je očima čovjek toliko velik da je sam Bog želio postati čovjekom. Zato promatrajući Sina Božjega, koji se u Marijinu krilu utjelovio i postao čovjekom, otkrivamo kakvi mi ljudi sami trebamo postati, kako jedni druge cijeniti i poštovati i ispravno se odnositi prema sebi samima, prema drugom čovjeku i prema Bogu. Pokušajmo stoga ovih božićnih dana češće u molitvi i razmatranju zastati pred jaslicama te se zagledati i ugledati u onoga koji je radi nas postao čovjekom, a sve radi toga da bismo i mi postali Bogu sličnima svojim životom i svojim djelima. Amen.

 

 

Skip to content