Duhovi 2024.

Autor Djela apostolskih se poslužio starozavjetnim rječnikom kako bi pokazao sličnosti, ali i razlike, između starozavjetnog događaja Pedesetnice na Sinaju kad je skupina hebrejskih izbjeglica iz Egipta dobila Zakon i postala Božji narod i novozavjetnog događaja Pedesetnice i silaska Duha Svetoga na Isusove učenike okupljene u molitvi s Isusovom majkom Marijom, koji ih je učinio Crkvom, novim Božjim narodom. Zanimljivo je da je spomenuti starozavjetni događaj u sudionicima izazivao strah, a u novozavjetnim sudionicima ga uklanja. Do tada prestrašeni i pomalo pogubljeni Isusovi učenici su najednom postali hrabri svjedoci Isusa i njegovog uskrsnuća. Rječnikom sv. Pavla, u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, oni koji su do tada zbog straha bili zarobljeni djelima tijela, a „to su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično“, postali su hrabri svjedoci plodova Duha, a oni su: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“. Valja im dodati također spremnost na svjedočenje vjere sve do dara vlastitog život, onako kako je to Isus učinio za nas, a što uključuje čak i spremnost i na mučeništvo.

U duhu ovog promišljanja o promjenama koje su se dogodile duhovskim događajem u Isusovim učenicima otkrivamo istinitost duhovske Posljednice kojom smo zazvali Duha Svetoga da i nas ispuni svojim duhovskim darovima i rekli mu: „Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu.“

Duh Sveti je sve i u svemu. On je Ljubav koja povezuje Oca i Sina. Bio je prisutan i u djelu stvaranja i u djelu otkupljenja. On i nas Crkvu i kršćane, posvećuje i vodi. Bez njega i njegove milosti ne bismo mogli nastaviti Isusovo djelo spasenja, potonuli bismo u ništavilo i mrak. Zapravo se to i dogodi kad god nismo poslušni njegovom glasu. On nam pomaže u suočavanju s izazovima poslanja Crkve i izazovima svoga vlastitog životnog poslanja. Bez njega bi prevladao strah. S njim nam se vraća hrabrost. I ispunja nas radost evanđelja koje smo primili da ga s njegovom snagom u sebi nastavimo darivati. Zato on, Duh Sveti, Ljubav, ne može i ne smije biti odsutan iz života Crkve i našeg života. To da bude s nama i u nama, Crkvi, da nastavio Isusovo djelo je njegovo poslanje. Povjerio mu ga je Otac na Isusovu zamolbu. Ponekad se, jer u svijetu djeluju i druge sile i drugi duhovi, oni koji se očituju u djelima tijela, Duh Sveti čini odsutnim iz našeg svijeta, pa čak i iz Crkve. Ali to ne znači da je on doista odsutan. To samo znači da ne uočavamo dovoljno njegovu prisutnost ili, još gore, da mu se nismo dovoljno otvorili i stavili na raspolaganje. I mi kršćani smo često zarobljeni djelima tijela. Zapravo, često se uopće ne može vidjeti po čemu smo to mi drugačiji, bolji zato što smo kršćani. Nekad se čini da smo i gori. Tužno je to. Kad smo takvi, kad ne želimo biti drugačiji, kad ne želimo biti živa Kristova prisutnost u svijetu, a trebali bismo jer na to poziva evanđelje i potiče Duh Sveti u nama, onda nam, parafraziram papu Franju, čak i smeta Duh Sveti.  On je onaj koji zahtjeva obnovu i obraćenje, traži povratak evanđelju i Isusu Kristu i njegovom primjeru. Ponekad, čak i s dobrim namjerama, mislimo da bismo i bolje i lakše bez njega i njegovih nadahnuća i poticaja koji nam, između ostaloga, nastavljaju dolaziti i po Petrovoj službi koju on danas vrši po papi Franji. Zato umjesto u suradnji s njim, mi svoje crkveno i kršćansko poslanje gradimo na nekim svojim idejama, na ljudskoj mudrosti i ljudskim sposobnostima. Stvaramo planove, pravimo izračune. A ne uočavamo da su nam naše ljudske sposobnosti, svi naši planovi i računice, nedostatni promijeniti bilo što na bolje. I da oslanjajući se na sebe same i ono što mi možemo učiniti, možemo utonuti samo u još veće zlo. Kad se tome dodaju različiti obziri i kalkulacije na štetu autentičnog evanđelja Isusa Krista i njegovog plana spasenja sviju, onda se čini da bi Duhu Svetome bilo najbolje da šuti, da nas pusti na miru.

Ali nije tako. Bez njega, čak i kad smo pobožni i u molitvi s Isusovom majkom Marijom i drugima, ostajemo zatvoreni u sebe i svoje misli, svoja pitanja i svoja razočarenja, kao i Isusovi učenici prije njegovog dolaska. A on nam, kao i njima, jedini može dati prave odgovore. I snagu da idemo dalje u susret drugima, s njim u sebi. Zato je Duh Sveti i nama potreban, jednako kao i prvim učenicima. I zato, i kao Crkva i kao pojedinci, trebamo imati veće pouzdanje u njega i u njegovu sposobnost, ali i odlučnost, da nas po svojim duhovskim darovima preobrazi i učini hrabrim, odlučnim i radosnim navjestiteljima Isusovog uskrsnuća. Otvorimo li mu se iskreno, on će to i učiniti. Neće to biti spektakularno, onako kako je to vidio autor Djela apostolskih. Ali hoće jednako snažno i djelotvorno. Duh Sveti će i u današnjoj Crkvi – koja želi biti sinodalna, zajedno hodati i međusobno se slušati baš zato što želi čuti njega i njegova nadahnuća – potaknuti nove Duhove, novu Pedesetnicu. I omogućiti nam izlazak iz zatvorenosti u naše crkvene strukture, tradicije i naviknutosti koje nam nude lažnu sigurnost da je sve onako kako treba biti, kako bismo mogli svima koje susrećemo – riječima, ali i još više življenim plodovima Duha Svetoga – progovorili jezikom koji svatko razumije i kojemu stoga nije potreban prevoditelji jer je to jezik ljubavi.