Uvodni govor riječkog nadbiskupa Mate Uzinića na otvorenju V. Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu 2026.
Dragi prijatelji,
uvaženi prisutni,
sa zadovoljstvom i ponosom, ali i malom nelagodom, obraćam vam se na otvaranju ovogodišnjih V. Mediteranskih teoloških susreta studenata teologije kršćanskih crkava i studenata teologije s islamskih učilišta. Zajedno sa svojim suradnicima, izražavam zadovoljstvo i ponos da se u ovakvom okviru nalazimo po sedmi put. U naš broj uključujem, dakle, i dvije Dubrovačke ljetne škole teologije.
Nije malena stvar osjetiti radost susreta s poznatim kao i novim licima, starijim i mlađim teolozima, s novinarima, svećenicima, s prijateljima, svima vama koji dobrohotno pratite naš rad. Uvjeren sam da ćemo, u atmosferi uzajamnog slušanja i uvažavanja, razmišljanja i dijaloga o miru, provesti sljedeći tjedan dana. I da ćemo se – obogaćeni – vratiti svojim kućama i zajednicama. Riječ susret, ponovimo misao teologa Ivana Goluba, u slavenskim jezicima etimološki je vezan za sreću!
Uz zahvalu onima koji su pridonijeli organizaciji ovogodišnjih Lovranskih teoloških susreta, posebnu zahvalnost iskazujem predavačima, kršćanima i muslimanima. Ove godine su to: Sihem Djebbi, vladika Grigorije Durić, Stipe Odak i Viola Raheb. Oni će nas svojim izlaganjima poticati da i u ljetnim danima budemo budni za ono teološki bitno: za dosljednije svjedočenje Boga mira, za naše mirotvornije djelovanje.
Zahvaljujem i uvaženim gostima ovogodišnjih teoloških susreta: čikaškom kardinalu Blaseu Cupichu kao i beogradskom kardinalu Ladislavu Nemetu. Njihovim posjetom i obraćanjem, pokazujemo da Mediteranski teološki susreti nisu samo mediteranski, nego da su izraz katoliciteta, univerzalnosti Crkve, koja bi, prema Isusovu evanđelju, trebala biti mjesto, znak i sredstvo novih i boljih odnosa među ljudima. Naša je nakana, parafrazirajući papu Franju sa sličnog teološkog skupa u Napulju, da ovi naši susreti budu makar i skromni teološki laboratorij bratstva i prijateljstva među ljudima i narodima.
Kazao sam, međutim, da uz zadovoljstvo i ponos, osjećam i izvjesnu nelagodu govoriti vam. Ta se nelagoda ne odnosi na ustezanje od zadaće svjedočenja svoje vjere, nego na tako zahtjevnu temu koju smo si postavili za razmišljanje, a još više za nužnu praksu koja bi trebala proizaći iz novih spoznaja i uvida. Dakle nelagodu mi stvara sama naša tema – mir. Jer mir pripada tako uzvišenim i nedostižnim metodama i duhovnosti našeg života. Uistinu, tko to može kazati da je u punom smislu u miru i da je mirotvorac?!
Puni naslov ovogodišnji Mediteranskih teoloških susreta glasi: Prorokovati mir okruženi bukom rata: Mirotvorstvo u doba militarizma. Doista, ako je Katolička crkva, ali nipošto samo ona, nego ako smo svi mi odgovorni za mir u našem svijetu, ako želimo stvarati bolje odnose među ljudima, ako želimo izgrađivati bratstvo i stvarati prijateljstvo, onda znamo kako smo, usprkos svim našim dobrima nakanama, i osobno i zajednički, dakle i pojedinačno ali i kao crkve i vjerske zajednice, slabi i krhki, prijetvorni i grešni mirotvorci.
Naš naslov kaže da se prorokovanje mira događa u zaglušujućem okruženju, usred buke rata, a mirotvorstvo u dobu militarizma. Kao da, od kada je svijeta i vijeka, mir i mirotvorstvo svoj prirodni ambijent imaju u ratnim pokličima i sveopćoj bojovnosti. Kao da je čovjeku prirođeno da ratuje i vojnikuje. Zato riječ prorokovanje ukazuje da se samo odvažno, proročki, možemo oduprijeti sili sveprisutne ratobornosti. No, da budemo odmah načistu. Povijest ne poznaje proroka mira koji za svoje proroštvo nije mnogo pretrpio pa i smrtno stradao. I nije jedan slučaj da su upravo u buci nasilja i ratova najprije stradavali mirotvorci. Stalno, i ovoga trenutka negdje u svijetu izriču se riječi naslađivanja i poruge nad proročkom sudbinom mirotvorca kojeg su ušutkali, ubili. «Eto mu, tražio je mir, dijalog, praštanje!», cinično odjekuje ruganje moćnih i zavedene svjetine.
S druge strane, osobito s druge strane rata, vjernici naših vjera i mi s njima ispovijedamo da Bog u kojeg vjerujemo bezuvjetno zahtijeva mir: stvaranje mira među ljudima. Na ekumenskim i međureligijskim susretima rado citiramo svoja sveta pisma o miru, pozivamo se na velike mirotvorce, tumačimo značenje riječi: mir, šalom, selam. Ne možemo ne govoriti o jednoj od najdubljih čežnji svakog ljudskog srca.I ja ću to učiniti jer bez obzira na sve devijacije i licemjerja naših mirovnih pothvatsmatram, smatram da se naše ratno stanje neće promijeniti ako budemo šutjeli i ne budemo li pozivali na mir. Zato bih s vama podijelio nekoliko misli o miru i mirotvorstvu.
Mir s Bogom i nenaoružani mir u očima
Prvo, jedno kratko pitanje: Kada svatko od nas sabrano izgovara riječ – mir, zar ne osjeća da nije vlasnik mira? Zar ne osjeća da mir dolazi od negdje drugdje, izdaleka, iz nas samih, iz nepoznatih prostorja naših dubina koje sami ne možemo sagledati? Poslušajmo iznova kako u nama odzvanja riječ – MIR. Nije ovo nikakva demagogija, nego uvjerenje da mir ima doista veze s najdubljom tajnom našeg postojanja, s Bogom, kao što je to onaj najvažniji i najtiši glas koji miješamo s nama najosobnijima i nama najstranijima – Božji glas u nama. Zar sve naše vjere ne kažu da je najvažnije biti u miru s Bogom? Zar taj mir ne poistovjećujemo sa sobom najautentičnijima? Ta kažemo: Biti u miru s Bogom znači biti u miru sa sobom, dok je sudbinska nesreća biti trajno nepomiren sa sobom.
Prvo bih, dakle, poželio sebi i vama da nam ovi Mediteranski teološki susreti, slušanje i rasprave, dijalozi i druženja pomognu u našem traženju unutarnjeg mira kojeg za nas vjernike nema bez osobnog, intimnog zajedništva s Bogom. Neka, dakle, riječ mir odzvanja korijenom našega bića.
U jednom blaženstvu iz Govora na gori Isus kaže da će se «mirotvorci sinovima Božjim zvati». U semitskoj kulturi i jeziku, u kojima se Isus izražava, sinovi uključuju i kćeri. Biti dakle Božji sin ili Božja kći, biti Božje dijete, a među sobom braća i sestre, veliko je blaženstvo, uzvišena sreća. Sretni su oni ljudi koji su u miru s Bogom, koji su pomireni sa svojim željama i ambicijama, podvizima i odmorima, koji su takvi tvorci i posrednici mira među ljudima da se u njihovom društvu ljudi ne straše, ne trebaju se pretvarati, nego se osjećaju dobrodošli, mogu biti iskreni, prijatelji, Božja djeca jednakog dostojanstva.
Drugo što bih želio podijeliti s vama odnosi se na jedno posebno i teško značenje mirotvorstva. Ovu je godinu papa Lav XVI. proglasio Godinom sv. Franje Asiškog. I sastavio je zagovornu molitvu sv. Franji za mir, nenaoružani i razoružavajući mir u svijetu. Za ovu priliku istaknuo bih važnost Franjina mirotvorna susreta sa sultanom Al Kamilom, na čiju je 800. obljetnicu papa Franjo, god. 2019., s alazharskim imamom Ahmedom Al-Tayebom, u Abu Dhabiju, potpisao Deklaraciju o ljudskom bratstvu. Potom su Ujedinjene Nacije, 4. veljače, proglasile svjetskim Danom sveopćeg ljudskog bratstva.
Franjo je te 1219., usred buke V. križarske vojne, nenaoružan, ili kako piše njegov suvremenik biskup Akre, Jakov Vitrijski, «oboružan vjerom», prešao ratne linije, ušao među muslimansku vojsku i susreo sultana. Ne znamo kako je tekao taj susret ni što su Franjo i Al Kamil razgovarali. Moguće je da je Franjo išao obraćati sultana i njegove muslimane na kršćanstvo i po cijenu mučeništva. No, sigurno je da se Franjo vratio bez mučeničke palme i da nije promijenio sultana, nego se on promijenio. To je, dragi prijatelji, najteže mirotvorno djelovanje. Nimalo nije lagano, ne samo u ekumenskim i međureligijskim susretima, nego uopće u životu, oboružani samo humanošću i vjerom, susresti «neprijatelja», oči u oči; razgovarati bez prijetvornosti i dvosmislene diplomacije, nenaoružani mirom u očima s poštivanjem dostojanstva drugoga i pod Božjim pogledom ljubavi prema nama ljudima.
Mir za «civilizaciju ljubavi»
Treća moja misao koju bih s vama podijelio osvrt je na riječi pape Lava XIV. iz njegove enciklike Magnifica humanitas (Veličanstveno čovještvo). U sadržajem iznimno bogatoj poslanici o djelovanju u doba digitalne revolucije i umjetne inteligencije, papa se posebno osvrće na zlo rata koje treba imenovati zlom. Izgradnja svijeta mora se, međutim, događati ne samo u prokazivanju zla rata, što je doista nužno, nego mnogo više u odluci da se čini dobro: u izgradnji civilizacije ljubavi. O civilizaciji ljubavi, podsjetimo, prvi je govorio papa Pavao VI., pa Ivan Pavao II. Naš teolog Tomislav J. Šagi-Bunić neumorno je zagovarao civilizaciju ljubavi.
Dosljedan svome uvidu u suvremeni svijet, od one videoporuke iz rujna 2025. da se Lampedusa, jedna od migrantskih vrata u Europu, uvrsti u svjetsku nematerijalnu baštinu čovječanstva, i ovom enciklikom Lav XIV. poziva da se iziđe iz «globalizacije nemoći». Na to poziva sve ljude, ne samo katolike. Nitko, kaže papa, ne bi smio misliti da je malen i nemoćan te da ne može učiniti ništa na izgradnji novoga svijeta ljubavi.
Pri mirotvornom djelovanju, primjećuje papa, u nas se «uvlači suptilna napast, to jest pomisao da su problemi preveliki, a mi premali, i da stoga naše odluke ništa ne mijenjaju. To je elegantan oblik predaje, često prerušen u realizam. Dakako, nemaju svi istu moć utjecaja na stvarnost: ima onih koji vladaju, koji odlučuju o ulaganjima, vode ustanove, istražuju, odgajaju, informiraju, proizvode; a ima i onih koji naizgled imaju samo svoj svagdašnji život. Pa ipak, – nastavlja papa – nitko nije bez odgovornosti. Svatko raspolaže vlastitim poljem djelovanja i upravo je ondje – nigdje drugdje – pozvan izabrati hoće li hraniti logiku sile (pa makar samo ravnodušnošću, cinizmom, lažima, mržnjom) ili će čuvati logiku mira (istinom, umjerenošću, blizinom, brigom)» (MH 212).
Bez namjere da iscrpi temu, za izgradnju civilizacije ljubavi u vrijeme podjela, sukoba i ratova, u vremenu kibernetskih ratova, papa Lav predlaže «pet smjernica svakodnevne i javne odgovornosti». «Kulturi nemoći» on suprotstavlja «civilizaciju ljubavi». Svatko je odgovoran ne samo za sebe, nego i za druge ljude i svijet u cjelini. Svatko treba izgrađivati civilizaciju ljubavi, a ne civilizaciju sukoba. [Papa Lav ne koristi od mnogih vrlo zagovaranu sintagmu «sukob civilizacija». Vjerojatno želi da se enciklikom što manje konfrontira da ne bi umanjio njezine pozitivne poruke!] U izgradnji civilizacije ljubavi predlaže sljedeće konkretne korake: «razoružati riječi, graditi mir u pravednosti, usvojiti pogled žrtava, njegovati zdrav realizam, oživjeti dijalog i multilateralizam» (MH 213).
1. Razoružati riječi. «Prvi doprinos – poručuje papa – koji možemo dati čovječnijoj civilizaciji jest da pripazimo na svoje riječi. Razoružajmo riječi i pridonijet ćemo razoružanju Zemlje» (MH 214). Mislim da i mi, sudionici ovih teoloških susreta, dijelimo stav da je vrijeme da mnogo obzirnije pazimo na svoje riječi, da se čuvamo «verbalnog nasilja», otvorene ili skrivene govorne agresije, predrasuda, kleveta i svih vrsta demonizirajućih riječi kojima obiluje suvremena komunikacija i «kibernetsko bojno polje». Naše riječi, nastavlja papa, trebaju biti istinite, donositeljice mudrih savjeta, riječi utjehe i pravde u našem svijetu.
2. Mir i pravda su uzajamno uvjetovani. Drugi korak u ostvarenju civilizacije ljubavi je izravno vezan za mir. Papa Lav nastavlja na svoje predšasnike i naglašava: Nema mira bez pravde. «Naime, mi ne tražimo bilo kakav mir, odsutnost sukoba po svaku cijenu, nego onaj pravi mir koji se rađa iz pravednosti» (MH 214). Navodeći svetog Augustina, papa nas potiče da se ne umorimo tražiti pravdu, jer, priznat ćemo, što od umora, što od očaravajuće zavodljivosti zla, povlačimo se i odustajemo biti pravedni mirotvorci.
3. Gledati očima drugoga i usvojiti pogled žrtava. Ne zna se koji je od ovih pet koraka važniji za nas ljude Mediterana i Balkana, južne i kontinentalne Europe, ranjene povijesnim nepravdama, označene tolikim žrtvama i osjećajem da drugi ne samo ne vide, nego poriču naša stradanja. No, čini se da je za na posebno važna ova papina smjernica: «Usvojimo pogled žrtava!» Nije vjernički ponirati samo u sebe, ostvarivati i najgorljiviju askezu i mistiku, nego je nužno podići pogled, odvojiti pogled od sebe, napustiti autoreferencijalnost. Kako nam nasušno nedostaje ovaj pogled u «poboljšavanjima» naše prošlosti, u izbjeljivanju naših osobnih i kolektivnih identiteta, u prebrojavanjima naših žrtava, u traganjima za jamama i fojbama, grobljima i komemoracijama, u mitskim konstrukcijama naše žrtveničke historiografije.
Jednoznačan je i neumoljiv papa kada piše: «Ima okolnosti u kojima, želimo li ostati ljudi, moramo prestati oklijevati i zauzeti stav. U nekim sukobima nije pravedno ostati neutralan niti je dovoljno samo tvrditi da nismo suučesnici. Kada svjedočimo – nastavlja papa – bombardiranju civila, napadima na bolnice, škole ili infrastrukturu od životne važnosti, nasilju koje pogađa djecu, suočavamo se sa sablaznima koje ranjavaju samo čovještvo. Zbog toga ne možemo ostati na razini apstraktnih analiza» (MH 216).
Papa traži da žrtve postanu subjekti našeg mišljenja, govora i prakse, da «dotaknemo tijelo onih koji pate» (papa Franjo), da se dopustimo pogoditi sudbinom unesrećenih, «da ne okrećemo glavu kad se vrijeđa ljudsko dostojanstvo» (MH 216). Suosjećanje, empatičnost, tu tako manjkavu i oskudnu osobinu suvremene civilizacije moramo vratiti u odgoj, u naše obitelji, u naše crkve i vjerske zajednice, na što nas uostalom poziva i Bog u kojeg vjerujemo. Jer Bog je neizmjerno suosjećajan, milostiv i milosrdan. Naše crkve i zajednice trebaju biti mjesta živoga sjećanja na žrtve. Papa Lav ponavlja riječi Pavla VI. da trebamo biti «glas mrtvih iz prošlih ratova i glas živih koji i danas nose rane, kako bi njihov krik postao poziv na mir i slogu, a ne uvod u nove sukobe» (MH 217).
4. Prihvaćati realnost. Mirotvorac nije pošteđen raznih kušnji: upadne u kušnju nemoći ili svoje mirotvorstvo profesionalizira pa postane profiter na konfliktima i nevoljama drugih ili u svojoj revnosti upada u svemoć dobre nakane i uljepšavanja grube stvarnosti. Za izgradnju civilizacije ljubavi potreban je – naglašava papa – «zdrav realizam koji izbjegava politički idealizam i cinizam. Postoji, naime, oblik idealizma koji, kako bi spasio vlastit pogled na svijet, odabire činjenice, iskrivljuje ih, preimenuje i na kraju prebiva u stvarnosti izgrađenoj po mjeri vlastitih uvjerenja. S druge strane, postoji i izopačeni oblik realizma koji brka utvrđivanje činjenica s ravnodušnošću: budući da sila prevladava, zaključuje da tako mora biti. Autentičan realizam ne odustaje od toga da mijenja svijet; on polazi od jasnog sagledavanja interesa, strahova, ograničenja i odnosa snaga, upravo zato da bi proračunao što je moguće postići i kojim koracima. Ne svodi politiku na moraliziranje, ali ne prepušta je ni nasilju; traži izvedive putove kako bi mir bio više od riječi – vjerodostojnim ustanovama, provjerljivim jamstvima, strpljivim pregovorima sprječavanja sukoba i zaštitom civila» (MH 218).
5. Dijalog, pregovaranje i multilateralizam. Posljednja smjernica za projekt našeg vjerničkog života, posljednji važni korak na koji nas poziva papa Lav je dijalog, i s njime povezani pregovaranje i multilateralizam. S tugom moramo konstatirati da riječ dijalog izaziva kod nekih vjernika nervozu i da je ne prihvaćaju ni određeni navjestitelji i učitelji vjere. «Kako bismo izgradili civilizaciju ljubavi, moramo – izričit je papa Lav – prakticirati dijalog. To je glavno sredstvo suživota među ljudima i narodima i alternativa otvorenom sukobu» (MH 219). Zato je tragično ako su vjernici, i još teolozi, protiv dijaloga.
Rat je najgore zlo koje može zadesiti ljude i narode. Njime se može izgubiti sve, dok se mirom i razgovaranjem ništa ne gubi, ponavlja papa nauk svojih prethodnika. «Rat nikada nije neizbježan, oružje može i mora utihnuti jer ono ne rješava probleme […].» I papa duboko iz vjere objašnjava da u opravdavanju rata stoji određena antropologija, zapravo nevjernički pogled na drugoga, a «drugi nisu ponajprije neprijatelji, nego ljudska bića: nisu zlotvori koje treba mrziti, nego osobe s kojima valja razgovarati. Klonimo se manihejskih pogleda svojstvenih nasilnim narativima koji svijet dijele na dobre i zle» (MH 222).
Manihejski, dualistički pogled prevladava u vodećih moćnika i dominantnih politika. Nažalost, zarazno djeluju i na vjernike pa vjernici slijede svjetovne podjele na dobre i zle, na čiste i nečiste, vjernike i nevjernike, prijatelje i neprijatelje. Maniheizam je svevremena ideologija umišljenih ali i strašljivaca, oholica ali i kukavica, ljudi lijenih duhom, jer u svom sebeljublju ne vide druge, nemaju strpljivosti ni ljubavi saslušati, razlikovati i razlučivati nijanse.
Nitko nije lišen napasti manihejstva. Lakša je toljaga čistunstva i isključivosti od napora mišljenja, od traženja primjerenih riječi, od sućutna pogleda i razumijevanja drugih. Maniheizam je bezbožna ideologija, jer manihejci, bili teisti ili ateisti, lijevi ili desni, zauzimaju mjesto Boga, umišljaju da su poznavatelji ljudskih sudbina, djelitelji ljudi na prave i krive, i usrećitelji i mesije ljudi. Manihejci tjeraju ljude u torove, parceliziraju svijet nepremostivim granicama, stalno nad ljudima drže mač autocenzure kome pripadaju i gdje su dobrodošli.
* * * *
Mi smo, dragi prijatelji, došli ovdje da se ostavimo zavodljivog manihejstva, isključivanja i zatvaranja u etničko ili religijsko čistunstvo. Djeca smo oca vjere, Abrahama, koji je gostoljubivošću stranaca, i ne znajući, ugostio samoga Boga. Odgovorni smo kakav ćemo svijet ostaviti pokoljenjima poslije nas: gostoljubiv ili nepoželjan svijet? Obvezani smo graditi bolje uzajamne odnose, «civilizaciju ljubavi». U ovom mediteranskom mjestu i vremenu imamo tjedan dana priliku razgovarati, slušati jedni druge, učiti se gledati očima drugih, biti pažljivi u svojim riječima, govoriti istinu u ljubavi i poštivanju dostojanstva drugih.
«Dijalog je neizostavan dio ljudskog života i ne tiče se samo odnosa među državama», piše papa Lav u istoj enciklici o veličanstvenoj mogućnosti da budemo humani i poručuje: «On [dijalog] uključuje stjecanje stava za izgradnju bratskih veza izgrađenih na slušanju, iskrenim pogledima, posvećenom vremenu, pa čak i zajedničkom gubljenju vremena. Jer ako doživimo istinski susret s drugim, drukčijim, strancem, migrantom, postaje mnogo teže čak i zamisliti rat» (MH 220). Zato se i mi družimo, razgovarajmo, «gubimo» zajednički vrijeme u uzajamnom uvažavanju i vedrini.
Vjerujem da ćemo nakon ovih Mediteranskih teoloških susreta poći natrag, svojim kućama i zajednicama, osnaženi u vjeri u Boga; da ćemo se usuditi prorokovati mir makar bili okruženi bukom ratobornih; da ćemo se čuvati svakog nasilja, svakog sakraliziranja mržnje i rata. Vratit ćemo se kući, vjerujem, s većim poštivanjem i povjerenjem u ljude, i u one nepoznate, strance i prezrene, žrtve i unesrećene te ćemo, s nepokolebljivom hrabrošću, izgrađivati «civilizaciju ljubavi» kojoj je temelj pravedni mir i sveopće bratstvo.
Neka vam ovi dani budu korisni, na radost, mir i blagoslov!