18. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

Današnje evanđelje započinje viješću da se Isus, nakon smrti Ivana Krstitelja, povukao u osamu. Možemo naslutiti koliko je bila velika njegova bol zbog nasilne smrti njegova rođaka i preteče. Vjerojatno je u tom trenutku pred očima imao i vlastitu sudbinu. Ali mnoštvo ga slijedi. Potrebni su im on, njegova riječ i njegova blizina. Iako mu je u tom trenutku više trebala samoća, Isus se nije zatvorio u sebe i svoju bol, nego se sažalio nad mnoštvom koje ga je slijedilo. Evanđelist kaže da je ozdravio njihove bolesnike.

Ali tada je uočena i još jedna ljudska potreba. Mnoštvo je bilo gladno, a kraj u kojemu su se nalazili bio je pust. Isus suosjeća i s tom potrebom te odlučuje nešto učiniti. Njegovo suosjećanje istodobno postaje poslanje njegovim učenicima svih vremena, kojima trajno ponavlja, misleći i na duhovnu i na fizičku glad: „Dajte im vi jesti.“ Da bi nahranio gladno mnoštvo u pustom kraju, Isusu je trebala suradnja svojih učenika, ali i svih sudionika toga čudesnog obroka.

Ni danas nije drugačije. Zato riječi: „Dajte im vi jesti“ nisu upućene samo prvim učenicima. One su trajno poslanje Crkve i svakoga kršćanina. Isus ih i danas ponavlja nama: „Dajte im vi jesti.“ Dajte jesti onima koji su gladni kruha, ali i onima koji su gladni blizine, razumijevanja, prihvaćanja, pravednosti, oprosta, smisla i nade. Ovdje s pravom možemo dodati: dajte jesti i onima koji su gladni evanđelja o Božjoj ljubavi objavljenoj u Isusu Kristu, od koje nas, kako kaže sveti Pavao, nitko i ništa ne može rastaviti. A danas je mnogo i takvih. Ne otpuštajmo ih riječima: „Snađite se sami.“ Ne prebacujmo uvijek odgovornost na nekoga drugoga. Ne čekajmo da sve riješe država, društvo, Caritas, župnik ili neka ustanova. „Dajte im vi jesti.“

Da bi danas nahranio gladno mnoštvo, Isusu je potrebna suradnja nas, njegovih današnjih učenika, nas kršćana, Crkve i svih ljudi dobre volje. Isus od nas ne traži ono što nemamo ili ne možemo učiniti. Ne traži da sami riješimo sve probleme svijeta. Traži samo da mu stavimo na raspolaganje ono što imamo, koliko god nam se to činilo malenim i nedostatnim. Da bi bilo dovoljno za sve, potrebno je samo da nitko od nas ono što ima egoistično ne zadrži samo za sebe.

Možda nemamo novca viška, ali svi imamo nešto vremena koje možemo pokloniti drugome. Možda ne možemo riješiti nečiju životnu situaciju, ali možemo saslušati. Možda ne možemo nahraniti mnoštvo, ali možemo podijeliti obrok s onim tko ga nema. Možda nemamo velik utjecaj, ali možemo ohrabriti onoga komu je potrebna riječ ohrabrenja, posjetiti bolesnika ili osamljenu osobu, pomoći nekoj obitelji, oprostiti onomu tko nas je povrijedio i zatražiti oproštenje od onoga koga smo mi povrijedili. Sve se to može činiti malenim, ali ono što je u našim rukama premalo, u Kristovim rukama može postati blagoslovom za mnoge.

Pet kruhova i dvije ribice – ukupno sedam – simbol su punine. Potrebno ih je sve staviti na raspolaganje Isusu i braći i sestrama, inače neće biti dovoljno. Kada svatko stavi Isusu na raspolaganje sve što posjeduje, ne samo u materijalnom smislu nego i svoje vrijeme, svoje sposobnosti i svoje darove, događa se čudo umnažanja.

Kada ono što imamo stavimo na raspolaganje Isusu i drugima, ne umnažaju se samo kruhovi. Blagostanje koje se dijeli umnaža radost, a nevolja koja se dijeli umnaža utjehu. Oni koji imaju otkrivaju da ih dijeljenje ne osiromašuje, nego približava Bogu i bližnjima. Oni koji su u nevolji, po pomoći i blizini drugih, lakše osjećaju da ih Bog nije napustio. Tako jedni drugima postajemo znakom da nas doista ništa ne može rastaviti od Božje ljubavi u Isusu Kristu, Gospodinu našemu. I tako se čudo umnažanja nastavlja i u našem vremenu.

Slika: Ambrosius Francken I., Umnažanje kruhova i riba. Wikimedia Commons – javna domena.