21. nedjelja kroz godinu (C), 2025.

Lako je o sebi i svojima početi razmišljati kao o onima koji su u pravu i dobri, a o drugima kao o onima koji su u krivu i zli. Plod toga su i rasprave o tome tko se spašava. U Isusovo vrijeme raspravljalo se spašavaju li se svi Židovi ili samo mali broj odabranih. Iz jedne takve rasprave poteklo je pitanje upućeno Isusu: „Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?“
U takvim raspravama iz Božjeg plana spasenja nisu bili isključeni samo grešnici poput carinika i bludnica, nego i svi pogani. A ipak, proroci – poput Izaije u današnjem prvom čitanju – govorili su o sabiranju svih naroda u Jeruzalemu, o sveopćem bratstvu.
Isus nije dao izravan odgovor. Umjesto toga, upozorio je one koji su se smatrali spašenima samo zato što su ga poznavali i družili se s njim. Njegove su riječi bile najprije usmjerene učenicima, a preko njih i nama, njegovoj Crkvi. Nije dovoljno pripadati zajednici, nego treba „ući na uska vrata“. To znači uskladiti svoj život s evanđeljem i njegovom logikom. „Borite se – kaže Isus – da uđete na uska vrata, jer mnogi će tražiti da uđu, ali neće moći.“
Zašto neki ne mogu proći? Ne zbog nedostatka želje, nego zbog umišljene veličine. Misle da imaju pravo na ulazak jer su veliki, pobožni, vjerni. No upravo ta umišljenost priječi prolaz.
To nije bio problem samo židovske zajednice Isusova vremena. To je i naš problem. I mi se znamo zavaravati kulturološkim kršćanstvom, svodeći vjeru na tradiciju, običaje, velika slavlja, a ne dopuštajući da nas evanđelje doista preobrazi. Tada mislimo da poznajemo Isusa i da na njega imamo pravo – a upravo to pokazuje da ga ne poznajemo. Takva umišljena veličina zatvara nam vrata Božjeg kraljevstva.
Isus nas poziva da ne guramo sebe silom u Božje kraljevstvo i da iz njega ne isključujemo druge, nego da ga gradimo ponizno, propovijedajući i živeći evanđelje. Prisjetimo se blaženstava, Marijinog Veliča, djeteta koje stavlja za uzor, pouke učenicima da najveći mora biti sluga svima. On sam je bio prvi koji je to živio.
Iako nas Isus danas oštro kori, zatvorena vrata Božjeg kraljevstva nisu njegova konačna osuda. To je samo poticaj na obraćenje. Isusova izjava da će „posljednji biti prvi, a prvi posljednji“, nije govor o strašnom i konačnom sudu, nego o sadašnjoj prisutnosti Božjeg kraljevstva i o našoj zadaći da ga gradimo. To vrijedi i za nas pojedince i za Crkvu, koja bi trebala biti vrata Božjeg kraljevstva za sve ljude, a koja se često zatvara u nebitne stvari, dok nam izmiče ono bitno: služenje i svjedočenje kojima Crkva, a i mi u njoj, postaje to što je u ovom svijetu pozvana i poslana biti.
Poslanica Hebrejima podsjeća: Gospodin nas kori jer nas ljubi. On nam ne zatvara vrata Božjeg kraljevstva, nego naših umišljenih predodžbi o njemu. Kraljevstvo Božje u Kristu svima je otvoreno, ali se gradi poniznošću, siromaštvom, služenjem i ljubavlju.
Zatvorena vrata i ukor stoga nisu cilj, nego sredstvo odgoja. Neka nas danas potaknu na kajanje za svaki put kad smo htjeli biti veliki, i u bolnom spoznanju koliko puta nismo htjeli biti maleni. To nas vodi obraćenju, kako bismo već sada i zauvijek i mi mogli pripadati onima koji će doći „s istoka i zapada, sa sjevera i juga“ i sjesti za stol u kraljevstvu Božjemu.

Slika: Vrata poniznosti bazilike Rođenja Isusova u Betlehemu (preuzeto: https://www.rmfonline.it/wp-content/uploads/2015/12/porta.jpg?fbclid=IwY2xjawMWk-BleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFyVFNUTk1FZURYVkZwdG9BAR6rRF0p8icR8NbDYcjZaudvfA9845aTqT3jLNB1Z0CtMtJEtJ15upNf926jmw_aem_ARZjS-9c4BA-eyTDyej6Dw)