7. vazmena nedjelja (A), 2026.

Molitva nije bila nešto usputno u Isusovu životu. Ona je oblikovala njegov život. Zato ni nama molitva ne bi smjela biti nešto usputno. Ona bi trebala oblikovati i naš život.

Isus se često molio Ocu. Redovito je to činio na osami, onako kako je i nama preporučio činiti. Rijetko je to činio pred drugima. Ali i kada je to činio nije to činio zbog Oca, jer on već zna da ga je Otac uslišio, nego zbog nas. Svojom nam molitvom objavljuje pojedinosti svoga posebnog odnosa s Ocem, odnosa u koji smo i mi uključeni. I želi i nas učiniti trajnim dionicima svoje molitve.
Prva zajednica Isusovih učenika osjetila je važnost tog dioništva u Isusovoj molitvi. Zato su se nakon Isusova uzašašća na nebo ponovno vratili dvoranu posljednje večere, da bi i oni molili u zajedništvu s Isusovom majkom Marijom. Pozivaju i nas da im se pridružimo. Današnja nam liturgijska čitanja nude tri razloga zbog kojih bi bilo dobro da i mi to činimo.
Prvi je taj što u molitvi otkrivamo Boga onakvim kakav on doista jest: onakvim kakav nam se objavio u Isusu Kristu – kao onaj koji nas neizmjerno ljubi i koji nam u Isusu želi sve darovati.
Drugi je taj što u molitvi produbljujemo povezanost s Isusom, a po njemu, u Duhu Svetome, i s Ocem. U molitvi se – osobito onoj u dvorani posljednje večere koja predstavlja i euharistijsku molitvu – povezujemo i s Isusovom majkom Marijom, s apostolima i svecima, odnosno s proslavljenom Crkvom na nebu, ali i s trpećom Crkvom naše pokojne braće i sestara koji još nisu u potpunosti uključeni u tu nebesku proslavu. Molitva nas povezuje i jedne s drugima u Crkvi hodočasnika nade. Naša molitva ne isključuje ni druge ljude, nego nas ujedinjuje s cijelim čovječanstvom i sa svom stvorenom stvarnošću, za koju također trebamo moliti.
Treći su razlog teški trenuci života – osobni, ali i oni zajednica kojima pripadamo. Molitva nam i u tim teškim trenucima pomaže produbiti povezanost s Bogom i staviti se na raspolaganje njegovoj volji. Pomaže nam, kad trpimo, da trpimo radije kao kršćani negoli kao ubojice, kradljivci, zločinci ili makar kao nametljivci. I da time proslavimo Boga, kako bi on nas mogao proslaviti. I kako bi se on mogao proslaviti u nama.
Molitva je uvijek razgovor s Bogom koji je naš Otac; s Bogom koji nas želi slobodne, koji želi da budemo njegovi sinovi i kćeri. Ona omogućuje Kristu da bude s nama i nama da budemo s Kristom onda kada drugi o nama govore loše i kada nam drugi čine zlo. I da se otvorimo Duhu Svetome koji će nam pomoći otkriti naš poziv i otvoriti nas zajedništvu s drugima.
Sve ovo govori o važnosti molitve. Zato ona nije bila nešto usputno u Isusovu životu. Ona je oblikovala njegov život. Kroz molitvu je on postupno otkrivao svoje poslanje. I ispunio ga do kraja. Proslavio je Oca. I Otac njega. Zato ni nama molitva ne bi smjela biti nešto usputno. Ona bi trebala oblikovati i naš život. Kroz nju bismo, zagledani u Isusa i njegov primjer, i mi trebali postupno otkrivati svoje poslanje. I ispuniti ga do kraja. Do proslave Isusa. I Oca. A onda i do svoje vlastite proslave u Bogu.
Slika: El Greco, Krist u molitvi, oko 1585.–1590., ulje na platnu. Izvor: Wikimedia Commons / Google Art Project.