Uzvišenje Svetog Križa (2025.)

Danas je križ postao prepoznatljiv simbol kršćanstva. Međutim, u prvim stoljećima kršćanstva nije bilo tako: upotrebljavali su se drugi znakovi – riba, sidro, golub, pastir i sl. To se promijenilo tek nakon 313. godine, kada je kršćanstvo dobilo slobodu djelovanja, a osobito nakon 14. rujna 335. godine, kad je posvećena bazilika Isusova groba u Jeruzalemu, koju je podigao car Konstantin. U sklopu te bazilike nalazi se i Kalvarija na kojoj je podignut Isusov križ; car Konstantin dao je ondje postaviti veličanstven križ ukrašen draguljima. U početku se blagdan slavio kao spomendan posvete te bazilike.

Dok su drugi kršćanski simboli gubili na značenju, križ je postao najsnažniji znak kršćanske prepoznatljivosti. Ponekad je – kroz nakit, obrtničku vještinu i umjetnička djela, osobito u srednjem vijeku – križ postajao znak moći i prestiža, bogatstva i ugleda. Nekima je pred križem bilo darovano iznimno mistično iskustvo, o čemu svjedoče brojna pisana izvješća; drugima je križ postao tek amajlija koja ih štiti od zla. Pretjerana upotreba dovela je i do otupljenja: navikli smo se. Postalo nam je gotovo „normalno“ vidjeti raspetog čovjeka na križu – a to ne smije postati normalno, jer nas udaljava od onoga što je Gospodin učinio za nas i od pravog značenja križa kao znaka Božje ljubavi i Božje solidarnosti s raspetima ovoga svijeta.

Današnji nas blagdan želi ponovno poučiti pravom značenju Isusova križa: da ga štujemo, ali da ga ne pretvaramo u idola – kao što se to dogodilo s onim znakom na koji je Mojsije podigao zmiju, zbog čega je taj predmet u jednom povijesnom trenutku bio uklonjen iz jeruzalemskog hrama. Što mi, u svom kršćanskom životu i u životu Crkve, trebamo činiti da se to ne dogodi i da križ ne postane idol, nego ostane znak spasenja i Božje ljubavi koja nas poziva da se uključimo?

Liturgija današnjeg dana, čini mi se, stavlja naglasak na izgradnju povjerenja u Boga i u njegov plan ljubavi s nama. Križ je u dvostrukom smislu znak povjerenja: znak je povjerenja koje Bog ima u nas – Bog računa na nas i s nama – i znak je da Bog zaslužuje naše povjerenje.

Otrov nepovjerenja u Boga i u njegova slugu Mojsija – sažet u pitanju: „Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji?“ – jest bit zmijskog otrova od kojega su umirali Izraelci. Ponovna izgradnja povjerenja, kojoj je simbol podignuta zmija, bila je lijek. Rabinska tumačenja naglašavaju da Izraelci nisu ozdravili zato što su gledali u zmiju, nego zato što su uzdigli svoje srce Bogu: obnovili su povjerenje u njega i u plan spasenja koji ima za svoj narod.

Nažalost, ista se dinamika prenosi i u Crkvu: pokušava se unijeti nemir i nepovjerenje – osobito u odnos Crkve unutar sebe, odnos s drugim crkvama i religijama i u njezin odnos prema suvremenom svijetu i obratno. Potrebno je to prepoznati i obnoviti povjerenje u Boga, zatim i u Crkvu, njezin dijalog s drugima i poslanje u svijetu, u što smo se i mi pozvani uključiti – svatko na sebi svojstven način i s darovima koje je primio.

Povjerenje o kojemu je u konačnici riječ je povjerenje u Boga i njegov plan spasenja, u kojemu i svatko od nas ima svoju ulogu. Hvalospjev u Poslanici Filipljanima – koji je sv. Pavao vjerojatno preuzeo iz liturgije svoga vremena – nam prenosi središnji dio tog plana sažimanjem otajstva Isusa Krista po kojemu se ostvario taj plan: od vječnosti, preko onoga „sam sebe ‘oplijeni’“, do vječnosti kada će se dogoditi sveopći poklon i priznanje da je Isus Krist Gospodin. U onom „oplijeni“ nalazi se i logika križa koja je, potpuno drugačija od logike ovoga svijeta, logika ljubavi koja služi, koja se lišava sebe zbog drugih; ljubavi koja obnavlja povjerenje između Boga i ljudi, kako bi se moglo obnoviti i ono izgubljeno povjerenje među ljudima i sa svom stvorenom stvarnosti.

Na ovo se nadovezuje i evanđeoski ulomak koji nam prenosi noćni razgovor Isusa i Nikodema, u kojem Isus Nikodemu pokušava objasniti logiku te božanske ljubavi, čije će najveće očitovanje biti dovršeno na križu. Nikodem u tom trenutku nije mogao sva ta otajstva razumjeti; mi koji čitamo evanđelje iz postuskrsne perspektive trebamo ih moći razumjeti – ali i nama je potrebno povjerenje. Zato križ ne smije postati amajlija, a još manje znak kojim obilježavamo svoj prostor, nego nam mora postati referentna točka na kojoj gradimo vjeru kao povjerenje u Boga i u njegov plan ljubavi, kojemu je križ dokaz.

Istodobno, križ nas poziva da s povjerenjem krenemo za Isusom, noseći svoje svakodnevne križeve i pomažući braći i sestrama nositi njihove. U Isusovu razumijevanju „uspješan“ čovjek nije onaj koji se oslobodi svojih križeva, a još manje onaj koji ih stavlja na leđa drugima. Uspješan je onaj koji nosi svoj križ za njim – i još više onaj tko, u svom križu s njim, nosi križeve drugih.

Ako bismo odustali od ove logike, a lako nam se to dogodi, to bi značilo da smo odustali od evanđelja koje je današnji evanđeoski ulomak sažeo u dvije rečenice: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ I „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“

Neka nam danas ove dvije rečenice koje su evanđelje i ovaj blagdan koji izražava bit naše kršćanske vjere pomognu obnoviti svoje povjerenje u Boga, kako bismo s vjerom mogli pogledati u Isusov križ i prepoznati ga kao dokaz neizmjerne Božje ljubavi prema nama i poziv da i mi uzmemo svoj križ i krenemo za njim, odnosno da s vjerom koja je povjerenje ljubimo Boga i ljude ljubavlju križa – ljubavlju koja služi.

Foto: Križ apside bazilike sv. Apolinara u Classeu. Foto: Jim Fores https://www.bitno.net/kultura/likovna-umjetnost/aidan-hart-ravenna-san-apollinare-in-classe-mozaici/?fbclid=IwY2xjawMx8yBleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFyVFNUTk1FZURYVkZwdG9BAR5Cwub98VO6Kg4UJQx5P4y3bRNL_Bxa4LI27OjVG_Eb-d0wJdbKYgRgBgJ0gg_aem_ArcxHNiBFvQXbld0GRRsKQ#google_vignette