Nadbiskupijski susret ministranata spojio molitvu, zajedništvo i snažne poruke o osobnom pozivu

Lijep broj ministranata okupio se u subotu, 23. svibnja, na Nadbiskupijskom susretu ministranata koji je započeo u Župi sv. Mateja ap. raznovrsnim i bogatim programom. Susret je od samog početka bio prožet radošću i otvorenošću, raznovrsnim radionicama, mogućnošću za ispovijed koju su mnogi iskoristili, kao i dodatnim opuštenim, zabavnim sadržajima koji su dodatno učvrstili zajedništvo.

Poseban trenutak prvog dijela bio je poticajno svjedočanstvo mladomisnika Karla Stipeča, koji je mladima približio vlastiti put poziva i ohrabrio ih da osluškuju Božji glas u svakodnevici. Nakon zajedničkog ručka u Osnovnoj školi Viškovo, susret je dobio svoju hodočasničku dimenziju.

Raspjevani i ispunjeni dobrim raspoloženjem, ministranti su krenuli pješice prema Župi sv. Jelene Križarice na Kastvu. U hodu su im se pridružili riječki nadbiskup Mate Uzinić, mladomisnici Karlo Stipeč i Matija Luketić, dok su pjesmu predvodile redovnice, dajući cijelom putu poseban ritam i duhovnu snagu. Zaklon od jakog sunca pružila im je i Kastavska šuma, kroz koju su propješačili dio puta prije samog ulaska u Kastav.

Vrhunac u zajedništvu euharistije

Središnji i vrhunac susreta bila je misa u župnoj crkvi sv. Jelene Križarice, koju je predvodio nadbiskup Uzinić. Liturgijsko slavlje dodatno su uzveličali sami ministranti pjesmom, dajući mu osobit pečat mladenačke vjere i radosti.

Na početku propovijedi nadbiskup je, u jednostavnoj i bliskoj gesti, sišao s oltara i sjeo ispred njega, među same ministrante. U ozračju zajedništva i blizine, uz blagi osmijeh je primijetio kako se, poput njih, i on malo umorio hodajući do Kastva, čime je dodatno približio svoju riječ mladima i stvorio opuštenu, prijateljsku atmosferu.

U svojoj propovijedi nadbiskup je izdvojio tri snažne poruke nadahnute evanđeljem. Prva se odnosila na Petrovo okretanje prema drugome učeniku. „Zašto gledaš druge?“ – pitanje je koje, kako je istaknuo, i danas vrijedi za svakoga. Dobro je gledati druge kada su nam primjer, ali nije dobro kada se uspoređujemo kako bismo opravdali vlastitu pasivnost. Pozvao je ministrante da ne traže izgovore u drugima, nego da odgovore na osobni poziv: „Ako mene Bog zove, trebam se odazvati.“

Ljubljeni učenik – ime koje nosimo svi

Druga poruka odnosila se na „učenika kojega je Isus ljubio“. Nadbiskup je istaknuo kako taj učenik nema ime upravo zato što svatko u njemu može prepoznati sebe. „Ti si ljubljeni Isusov učenik. Ti si ljubljena Isusova učenica“, poručio je, naglašavajući da je svaki kršćanin pozvan odgovoriti na Božju ljubav vlastitim životom.

Podsjetio je i na duboku istinu da se srcem vidi bolje nego očima, potičući mlade da razvijaju unutarnji pogled koji prepoznaje Božju prisutnost i smisao i onda kada nije odmah vidljiv.

Naša povijest kao nastavak Evanđelja

Treća misao bila je usmjerena na završne riječi evanđelja u kojima se kaže da se ne bi mogle ispisati sve knjige o onome što je Isus učinio i govorio. Nadbiskup je naglasio da to nije samo slika prošlosti, nego i sadašnjosti: Isus i dalje djeluje u životu svakog vjernika. “On želi u nama nastaviti svoju povijest. Naša povijest je Isusova povijest. Nastojmo udovoljiti Isusu da u našem životu nastavi ispisivati svoju povijest. Da naš život bude njegovo evanđelje – Radosna vijest.”, poručio je nadbiskup.

“Dragi ministranti, nije dovoljno samo služiti oko oltara u crkvi. Potrebno je nakon oltara, Isusa kojega smo tamo služili, služiti i u životu. To znači propovijedati evanđelje”, poručio je mladima nadbiskup.

U tom duhu podsjetio je na misao sv. Franje da se evanđelje propovijeda ponajprije životom.

Zahvala i poruka koja ostaje

Na kraju misnog slavlja zahvalnu riječ svima koji su sudjelovali u organizaciji i provedbi susreta uputio je voditelj Odsjeka za pastoral ministranata, Josip Pende. Istaknuo je kako se susret održao pod geslom „Evo me, Gospodine!“, izražavajući nadu da će upravo te riječi snažno odjeknuti u srcima ministranata i pratiti ih u svakodnevnom životu.

Dan prožet molitvom, hodom, pjesmom i zajedništvom duboko se urezao u srca ministranata. U radosnom ozračju nastavili su druženje i pjesmu i nakon misnog slavlja, a potom su se, ispunjeni lijepim dojmovima, sa svojim roditeljima sretno vratili kućama.