Presveto Trojstvo (A), 2026.

Objavljujući nam Boga u kojega mi kršćani vjerujemo kao Boga koji je „milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću“, kao Boga „otaca naših“, Boga „ljubavi i mira“, koji je „tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“, današnja nam liturgija ne govori samo o Bogu i o tome tko je on. Ona nam govori i o nama. Govori nam tko smo mi za Boga. A mi za Boga nismo slučaj. Nismo nevažni. Mi smo od njega željeni, stvoreni i ljubljeni.

Upravo to, na svoj način, izražava svetkovina Presvetog Trojstva. Tim izrazom, svjesni da govorimo o otajstvu koje nas nadilazi, pokušavamo izreći ono što je Bog u sebi, kako bismo bolje razumjeli ono što je on za nas. I još više, kako bismo razumjeli što on želi s nama. A Bog želi da i mi budemo uključeni u odnose njegove božanske ljubavi, u zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Želi da ljudi, čitav svijet, postanu dionici njegove ljubavi. Želi da se spasimo i da budemo uvedeni u život trojstvenog zajedništva.

Znak naše uključenosti u trojstvene odnose ljubavi jest unutarnji mir, ali i želja za nasljedovanjem Isusa Krista. U njemu je Bog neraskidivo povezao svoje božanstvo s našom ljudskošću i našu ljudskost sa svojim božanstvom. Ta neraskidiva povezanost Boga i čovjeka u Kristu znači da naše spasenje ne ovisi najprije o našoj snazi, nego o Božjoj ljubavi. Bog, koji je trojstvena ljubav, učinio je sve da bismo se spasili. Naše je da tu ponudu prihvatimo ili odbijemo. Možemo Bogu reći ne. To je znak naše slobode, ali i mogućnost naše tragedije. No još je važnije da u toj istoj slobodi možemo Bogu reći da. Možemo prihvatiti njegovu ljubav i dopustiti da ona promijeni naš način života, naše odnose, naše poglede i naše izbore.

Zato svetkovina Presvetog Trojstva nije poziv da Boga pokušamo do kraja objasniti. Ona je poziv da mu dopustimo da nas promijeni. Da nas izvuče iz zatvorenosti u sebe, iz sebičnosti, nepovjerenja i straha, i da nas nauči živjeti zajedništvo. Ako vjerujemo u Boga koji je Otac, Sin i Duh Sveti, tada ne možemo živjeti kao da smo sami sebi dovoljni. Ne možemo svoje odnose graditi na nadmetanju, ravnodušnosti i isključivanju. Ne možemo prihvatiti mir koji vrijedi samo za nas, pravdu koja vrijedi samo za naše, ljubav koja se zaustavlja ondje gdje počinje drugi i drukčiji.

Umjesto toga, vjera u Presveto Trojstvo poziva nas da u svoje svakodnevne odnose unesemo nešto od Božjeg načina postojanja. Što to znači, pokazao nam je Bog Sin svojim primjerom. On nam objavio Oca i poslao Duha Svetoga. I svojim primjerom nas naučio kako biti i živjeti za druge, a ne samo za sebe. I kako služiti, sve do dara vlastitoga života, a ne tražiti da nama bude služeno i drugima oduzimati život. I što znači ljubiti sve, pa i one koji nas ne ljube, čak i one koji nas mrze, i tako biti sinovi i kćeri našega Oca koji je na nebesima.

Ukratko, biti uključeni u unutartrojstvene odnose ljubavi po krštenju znači ne živjeti jedni pokraj drugih, nego jedni s drugima i jedni za druge. Tako nam otajstvo Presvetog Trojstva ne ostaje samo ispovijest vjere, nego postaje život. Tako se život Presvetog Trojstva odražava u našim odnosima: u obitelji, župi i društvenoj zajednici.

Molimo zato danas da nas naša vjera u Presveto Trojstvo učini ljudima zajedništva, mira i ljubavi. I da Bogu, koji nama uvijek govori svoj da, i mi odgovorimo svojim da: ne samo riječima, nego životom, odnosima, praštanjem i zauzimanjem za druge.

(foto: Ikona: Andrej Rubljov, Presveto Trojstvo; Wikimedia Commons; javno vlasništvo.)