O Crkvi u suvremenom svijetu – iz prve enciklike pape Lava XIV.

Riječki nadbiskup Mate Uzinić na svom je Facebook profilu objavio citate iz prve enciklike pape Lava XIV. Magnifica humanitas.

Bio je to svojevrstan odgovor na tekst Mate Mijića u Večernjem listu pod naslovom „Uzinić nejasan oko temelja vjere, a nekritički otvoren prema njenim protivnicima”. Nadbiskup je njegov tekst podijelio na Facebooku, uz komentar kako se radi o zaboravu Drugog vatikanskog sabora i poduku o nauku Crkve.

Nadbiskupov komentar sastoji se od citata enciklike u kojoj se papa Lav XIV. poziva na Drugi vatikanski sabor koji je već prije 60 godina definirao položaj Crkve u suvremenom svijetu, posebno u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, čiju smo 60. obljetnicu 7. prosinca 2025. proslavili sa zahvalnim sjećanjem. 

Objavu nadbiskupa Uzinića prenosimo u cijelosti:

Inače ne dijelim komentare svojih objava. Ovaj dijelim jer dobro pokazuje žalosnu činjenicu zaborava Drugoga vatikanskog sabora, osobito Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes i Deklaracije o slobodi vjerovanja Dignitatis humanae, a da o poslijesaborskom učenju Katoličke crkve – od svetoga pape Pavla VI., čiji spomendan danas slavimo, do pape Lava XIV. – i ne govorim.

Evo, za primjer i poticaj svima na razmišljanje, samo tri broja iz prve enciklike Magnifica humanitas pape Lava XIV., u radnom prijevodu izrađenom uz pomoć ChatGPT-a. Čini mi se da u njima jasno dolazi do izražaja katolički način govora o tim pitanjima – pa i kad je riječ o Istini:

20. Poziv i obveza da hodi s čovječanstvom u konkretnosti povijesti potiču Crkvu da prizna kako zemaljske stvarnosti imaju vlastitu postojanost i vlastiti red. Drugi vatikanski sabor osobito je precizno izrazio to načelo u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, čiju smo 60. obljetnicu 7. prosinca 2025. proslavili sa zahvalnim sjećanjem: “Ako pod autonomijom zemaljskih stvarnosti podrazumijevamo da stvorene stvari i sama društva imaju vlastite zakone i vrijednosti […], onda je sasvim opravdano zahtjevati takvu autonomiju.” [GS 36] Taj naglasak pokazuje kako stvorenje u sebi nosi utisnutu izvornu dobrotu koju ljudski pogled treba čuvati, njegovati i pomagati joj da sazrijeva. U tom se obzorju Crkva nudi kao prisutnost koja pomaže dublje čitati stvarnost, podupirući poniznom čvrstoćom one izbore koji promiču dostojanstvo svake osobe, povezanost zajednica i dobro svih. Tako ona stoji uz svijet, ne nadmećući se s njim i ne nadomještajući ga, kako bi u svakoj ljudskoj stvarnosti moglo proklijati obećanje pravednosti i mira koje Duh Sveti i dalje budi u srcu čovječanstva.

21. Priznajući da Bog prati slobodu ljudskih bića u tijeku povijesti, Drugi vatikanski sabor potvrdio je razlikovanje između crkvene zajednice i političke zajednice, ističući kako svaka od njih treba djelovati u punoj autonomiji. Prisutnost Crkve u svijetu izražava se tako i u njezinu odnosu prema građanskom društvu i javnim institucijama. U dijalogu s njima Crkva priznaje vrijednost društvenih i političkih stvarnosti te poštuje njihovu vlastitu odgovornost, podupirući sve ono što štiti život osoba i učvršćuje temelje društvenoga tkiva. Ona ne pretendira preuzeti zadaće koje pripadaju državi; naprotiv, cijeni njezino služenje općem dobru i s uvjerenjem priznaje odgovornost koju građanske institucije vrše u društvu. Istodobno, poslanje koje joj je povjereno potiče je da ne ostane udaljena od konkretnih patnji muškaraca i žena našega vremena. Njezina blizina ne rađa se iz namjere da nadomjesti institucije, a još manje iz implicitne kritike njihova djelovanja, nego iz evanđeoske ljubavi koja je potiče da se približi ranama čovječanstva u trenucima kada se one očituju s posebnom težinom. Kada se uključuje, čini to nasljedujući dobroga Samarijanca, diskretno i blisko, svjesna da ono što nastaje iz neposredne potrebe ne može postati pravilo niti zamijeniti institucionalne odgovornosti koje pripadaju građanskoj zajednici.

22. Polazeći od toga dvostrukog priznanja – autonomije zemaljskih stvarnosti i razlikovanja nadležnosti između crkvene i političke zajednice – bolje se razumije usmjerenje koje je Drugi vatikanski sabor povjerio Crkvi u njezinu odnosu prema svijetu. Gaudium et spes podsjeća da “sav Božji narod, a napose pastiri i teolozi, mora uz pomoć Duha Svetoga slušati, razlučivati i tumačiti raznovrsne načine govora našega vremena te ih u svjetlu božanske riječi rasuđivati kako bi se objavljena istina mogla uvijek dublje uočavati, bolje razumijevati i prikladnije izlagati.” [GS 44] Osluškivanje “raznovrsnih govora” nije puka sociološka pozornost, nego uključuje duhovno razlučivanje u kojemu, uz pomoć Duha, Božji narod u kulturnim i društvenim promjenama prepoznaje i znakove prisutnosti Krista koji dolazi i vodi povijest prema njezinu ispunjenju, ali i ona skretanja koja zamagljuju njegovo lice. Tako se objavljena Istina ne mijenja u svojoj bitnoj jezgri, nego se izriče i prihvaća kao živo mjerilo za usmjeravanje konkretnih izbora, nadahnjivanje putova osobnog i zajedničkog obraćenja, promicanje reformi struktura i podupiranje novih oblika evanđeoskog svjedočenja u javnom životu. Povijest je stoga jedno od mjesta na kojemu Crkva dopušta da je Duh poučava o humanizirajućem dosegu Evanđelja te uči vlastiti nauk izricati u službi dostojanstva svake osobe i dobra narodâ.

izvor: https://www.facebook.com/search/top?q=uzini%C4%87