Propovijed riječkog nadbiskupa Mate Uzinića, Velika Gospa – Trsat

Drage sestre i braćo,

jednom me je netko nakon mise na Veliku Gospu pitao zašto se na današnju svetkovinu čita upravo evanđelje o Marijinu pohodu Elizabeti, a ne neki ulomak koji izravno govori o njezinu uznesenju na nebo. Odgovor je zapravo jednostavan: takvog evanđeoskog izvještaja nema. Evanđelja nisu pisana da bi nam ispripovjedila Marijin život, nego da bi nam navijestila Isusa Krista.

Upravo je u Kristu ključ i današnje svetkovine. Sveti Pavao nam kaže: „Kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi.“ Ono što danas slavimo u Mariji pokazuje, dakle, i našu budućnost. Ona je prva od nas u punini dionica Kristove pobjede nad smrću. Ali da bi njezina budućnost postala i naša, trebamo biti Kristovi.

Današnje evanđelje pokazuje nam što to znači. Marija, sjedinjena s Kristom kojega nosi u sebi, ne zatvara se u sebe. Ona ustaje i ide Elizabeti. Nosi Krista, donosi radost i stavlja se u službu. A u Magnificatu otkriva da je naučila gledati svijet Božjim očima: Bog raspršuje ohole, silne skida s prijestolja, uzvisuje neznatne i gladne napunja dobrima.

Zato bih poruku današnje svetkovine sažeo ovako: Marijina ovozemaljska prošlost treba postati naša sadašnjost kako bi njezina proslavljena sadašnjost mogla postati i naša budućnost.

U tome nam može pomoći i enciklika pape Lava XIV. Magnifica humanitas. Papa pred čovječanstvo stavlja dvije biblijske slike: kulu Babilonsku i obnovu Jeruzalema pod Nehemijom. Babilon se gradi ondje gdje vladaju strah, oholost, moć i želja da sebi pribavimo ime. Jeruzalem se obnavlja ondje gdje svatko preuzima svoj dio odgovornosti, gdje se različitosti ne ukidaju nego usklađuju i gdje se odnosi obnavljaju prije zidova.

To je i pitanje za nas danas, ovdje pred Trsatskom Majkom: Što gradimo? Babilon ili grad zajedništva? I od čega ga gradimo – u svojim obiteljima, u društvu, u Crkvi?

Prvo, gradimo li mir ili povećavamo prostor sukoba? Živimo u vremenu u kojemu se ponovno lako govori jezikom sile, prijetnje i naoružanja. Papa nas podsjeća da civilizacija ljubavi počinje vrlo blizu: potrebno je „razoružati riječi“. Prije nego što možemo razoružati svijet, trebamo razoružati svoj govor, svoje podjele, svoje etikete i prezir prema onima koji misle drukčije. Mir počinje načinom na koji govorim o drugome – u obitelji, na poslu, u politici, na društvenim mrežama, pa i u Crkvi.

Ako smo shvatili da nasilje ne rješava sukobe u jednoj obitelji, morali bismo konačno shvatiti da ni rat ne može biti rješenje za sukobe velike ljudske obitelji. To ne znači odricanje od prava na obranu, nego odbijanje da silu proglasimo jedinim jezikom koji razumijemo.

Drugo, što gradimo svojim odnosom prema zajedničkom dobru? Nezakonito odloženi otpad u Gospiću, kao i druge slične rane našega okoliša, upozoravaju nas koliko skupo može biti kada privatni interes postane važniji od dobra svih. A ovih dana, dok s boli gledamo posljedice požara na omiškom području, ponovno postajemo svjesni koliko je krhak taj zajednički dom koji nam je povjeren i koliko nam je potrebna međusobna odgovornost da bismo ga sačuvali. U isto vrijeme, požrtvovnost vatrogasaca, vojnika, policajaca, medicinskog osoblja i svih koji pomažu pokazuje nam što znači zajedničko dobro doista staviti ispred vlastitoga interesa. Tlo, voda i zrak nisu ničije isključivo vlasništvo. Primili smo ih kao dar i trebamo ih predati onima koji dolaze poslije nas.

Ljubav prema domovini zato se ne dokazuje samo zastavama i riječima. Dokazuje se i time kako čuvamo njezinu zemlju, vodu i more, kako postupamo s otpadom, poštujemo zakone i mislimo na djecu koja će sutra živjeti s posljedicama naših današnjih odluka. Dokazuje se i time kako se ponašamo kada je zajednički dom ugrožen: jesmo li ravnodušni ili spremni učiniti svoj dio kako bismo zaštitili ljude, njihove domove i prirodu koja nam je povjerena.

I treće, što gradimo u Crkvi? Ovo pitanje osobito boli kada se suočavamo sa zlostavljanjem i drugim neugodnim istinama o nama samima. Papa Lav XIV. traži od kršćanskih zajednica transparentnost u komunikaciji i iskreno traganje za činjenicama. Ne smijemo čekati da nas drugi prisile suočiti se s istinom.

Babilon gradimo svaki put kada nam je važniji ugled institucije nego čovjek, kada štitimo moćnoga, a ne čujemo ranjenoga, kada šutnju zamijenimo za zajedništvo. Crkvu Kristovu gradimo kada slušamo žrtve, tražimo istinu, preuzimamo odgovornost i činimo sve da oni najmanji budu sigurni. To nije samo obveza biskupa i svećenika. To je odgovornost cijele crkvene zajednice.

Na kraju svoje enciklike Papa se vraća Marijinu Veliča. Možda nam taj povratak može pomoći u traženju odgovora na ono vječno i teško pitanje koje se uvijek iznova pojavljuje pred ljudskom patnjom: gdje je Bog?

Netko mi je nakon požara na omiškom području izravno postavio to pitanje, u pitanje koje bih ovako sažeo: „Gdje je bila Gospa i Bog dok su ljudi stradali i gorjeli njihovi domovi? Zašto nisu ništa učinili?” Ili, gdje je bio Bog sa žrtvama zlostavljanja? Gdje je Bog kod djece koja na različite načine pate? Gdje je Bog u žrtvama potresa? Ne znam postoji li odgovor koji može ublažiti težinu ovog pitanja, osobito kad ga postavljaju oni koji pate.

Kršćanska vjera ne obećava nam život bez nesreće, bolesti, gubitka i smrti. Ne obećava niti da će Bog svaki put čudom zaustaviti vatru, bolest ili rat. Ona nam u Isusu Kristu govori nešto drugo: da Bog nije ostao izvan naše patnje. On je ušao u nju i sam je u Kristu iskusio odbačenost, bol i smrt, i u svakom koji pati on nastavlja svoju patnju. A svojim uskrsnućem istovremeno pokazuje da patnja, zlo i smrt ipak nemaju posljednju riječ.

Iako je djelomičan odgovor na ovo pitanje, on se nalazi i u onome što su činili svi oni koji su se uključili u borbu protiv zla, u borbu s požarom. On se očitovao u iznimnoj solidarnosti koja se pokazala i koja je patnju stradalih učinila podnošljivijom. Osim ovog, a to se događa i na druge načine kad god prokažemo zlo, kad god stanemo na stranu žrtve, na stranu onih koji pate, djelomice nam odgovor pokazuje i Marijina pjesma Veliča.

Papa Lav nas podsjeća da se ni oko Marije, dok je izgovarala tu pjesmu, ništa izvanjski nije promijenilo. Moćni su i dalje bili moćni, siromašni siromašni, a njezin je narod i dalje živio pod tuđom vlašću. Promijenilo se nešto u njoj: naučila je vidjeti ono što još nije bilo vidljivo, ali što je Bog već započeo. A on je već iskazao snagu mišice svoje, već je raspršio oholice, silne zbacio s prijestolja, uzvisio neznatne, gladne napunio dobrima, a bogate otpustio prazne. Bog već staje na stranu posljednjih, pa makar mi i ne stali, makar mi i dalje griješili i bili protiv njih, Bog je na njihovoj strani. Iako je njegov naum često skriven iza privida ljudskih zbivanja u kojima naizgled trijumfiraju oholice, silni i bogati i događaju se nesreće koje nismo mogli zaustaviti, ali koje možemo s ljudskom solidarnošću ublažiti.

To je pogled koji trebamo i mi kako bismo se, noseći Isusa Krista svima i prigibajući se nad onima kojima smo poslani služiti, s Marijom uključili u Božju povijest spasenja. Pogled je to „odozdo“: pogled ranjenog djeteta, žrtve zlostavljanja, prognanika, siromaha, čovjeka koji strahuje za mir, roditelja koji se pita kakav okoliš ostavljamo njegovoj djeci, djeda koji, nikada izliječen od trauma rata koji je sam morao proživjeti, strahuje da će njegov unuk u nekom drugom vremenu ponoviti istu sudbinu. Gledati s Marijom znači pokušati gledati njihovim očima i iz te perspektive graditi svijet, graditi civilizaciju ljubavi.

Drage sestre i braćo, na Trsat Mariji ne dolazimo slaviti ovu veliku svetkovinu zato da bismo pobjegli od zemlje gledajući u nebo. Dolazimo k onoj koja je uznesena na nebo da bismo od nje naučili kako živjeti na zemlji. Ona nas uči nositi Krista drugima, služiti, graditi mir, čuvati zajednički dom, stati uz malene i ne bojati se istine.

Budemo li tako živjeli, Marijina ovozemaljska prošlost doista će postajati naša sadašnjost. A tada smijemo vjerovati i nadati se da će njezina proslavljena sadašnjost jednom postati i naša budućnost.

Amen.