Napjevi procesije Za Križen ispunili opatijsku i kastavsku crkvu

Članovi Zbora sv. Cecilije u pratnji članova Bratovštine Presvetog Oltarskog Sakramenta župne crkve Jelsa, nakon što su prije dvije godine gostovali u riječkoj katedrali sv. Vida, u petak 27. veljače i subotu 28. veljače održali su koncert tradicionalnih napjeva vezanih uz procesiju Za Križen s otoka Hvara u crkvi sv. Jelene križarice u Kastvu i crkvi sv. Jakova u Opatiji.

Predstavljajući pučku baštinu otoka Hvara zaštićenu od strane UNESCO-a, zborovi u korizmenu vremenu gostuju diljem Hrvatske pripremajući se tako za 500 godina dugu tradiciju održavanja križnog puta u 6 župa na otoku Hvaru. Radi se o šest procesija koje istovremeno kreću iz šest župa poredanih prstenasto u krugu od 23 kilometra. Procesije kreću u 22 sata na Veliki četvrtak i cijele noći idu u krug od župe do župe da bi u rano jutro na Veliki petak opet došle na ishodišno mjesto odakle su krenule. U povorkama bude na tisuće ljudi koje prateći Križonošu prolaza kroz Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku.

Goste u opatijskoj crkvi, među kojima su bili riječki nadbiskup Mate Uzinić, župan Ivica Lukanović i gradonačelnik Opatije Fernando Kirigin, u kontekst tradicionalnih napjeva uveo je župnik Jelse don Ivan Jurin. „Najvažnija osoba ove procesije nije župnik, ni svećenik, nego Križonoša. Čovjek koji nosi desetak kilograma težak križ i koji je, i to je vrijedno istaknuti, i večeras s vama, a vidjet ćete ga kad bude improvizirao onaj trk kada na završetku procesije u Jelsi dolazi u susret župniku.“ Uputio je i molbu maestra Slavka Reljića koji je pripremio zborove, da se izvedba ne prekida pljeskom jer ovdje nije riječ samo o koncertu. „Ovdje je riječ o jednom iskustvu koje će vam ovi ljudi večeras pokušati predstaviti. Riječ je o iskustvu čovjeka koji ide za križem.“

Istaknuo je kako je biti Križonoša velika čast, kandidati se upisuju desetljećima unaprijed. Sljedeći Križonoša koji se želi zapisati za nošenje križa u Jelsi doći će na red tek nakon 2060. godine. „Očito je to nešto što je našim ljudima važno i što je naše ljude oblikovalo. Uzmite u obzir samo u tih 500 godina neprekinute tradicije, koliko je zavjeta, molbi, boli, radosti, nada, žalosti, tjeskoba prošlo kroz ove procesije”, rekao je župnik.

„Ja se uvijek osobno nadam da ono što molimo i što je dio jedne velike tradicije može postati način na koji gledamo svijet, na koji gledamo i prijatelje, na koji gledamo i one koji nam žele biti neprijatelji, način na koji gledamo i ljude koji pate, koji danas nose svoje križeve, koji se i ne osjećaju uvijek ni dijelom Crkve, da ih pokušamo gledati onako kako nas gleda Bog koji visi na križu. Ako vam sve večeras i ne bude kristalno jasno, pokušajte s tom mišlju, da i mi budemo Crkva koja može živjeti na način raspetoga Boga.“