Homilija nadbiskupa Uzinića za Gospu Lurdsku i XXXIV. svjetski dan bolesnika: „Suosjećanje Samarijanca: ljubiti noseći bol drugog“

Braćo i sestre,

danas slavimo Gospu Lurdsku i Svjetski dan bolesnika. Danas Crkva ne promatra samo “bolest” kao temu, nego bolesnika kao osobu. Ne gleda tek “problem” koji netko ima, nego ljudsko lice, osobu i dostojanstvo.

Ovogodišnja Poruka pape Lava XIV. nosi naslov koji je sam po sebi program: „Suosjećanje Samarijanca: ljubiti noseći bol drugog.“ To je više od lijepog slogana. To je poziv da evanđelje ne ostane na našim usnama, nego da siđe u naše ruke, u naše vrijeme, u naše navike.

Papa u toj poruci želi “ponovno predložiti sliku dobrog Samarijanca” kao sliku “uvijek aktualnu i nezamjenjivu”. Zato smo i mi danas uzeli za evanđelje prispodobu o Milosrdnom Samarijancu (Lk 10, 25–37) i pokušat ćemo je razumjeti u svjetlu Papina tumačenja, koje se oslanja i na encikliku Fratelli tutti pape Franje. Temeljna misao Poruke jest da suosjećanje nije samo individualni napor: ono ima društvenu dimenziju i nadahnjuje se iz odnosa s Bogom.

1. Dar susreta: radost davanja blizine i prisutnosti
Prva cjelina Poruke nosi naslov: „Dar susreta: Radost davanja blizine i prisutnosti.“ Opisujući našu stvarnost Papa kaže da smo uronjeni u “kulturu brzine, neposrednosti, žurbe” te u “kulturu odbacivanja i ravnodušnosti”. To je točna dijagnoza našeg vremena: možemo biti informirani o svemu, a ipak ostati nedodirnuti tuđim ranama. Možemo biti okruženi ljudima, a živjeti bez susreta.
U prispodobi sve počinje pogledom. Papa to naglašava: Samarijanac ranjenika “nije zaobišao, nego ga je pogledao otvorenim i pažljivim pogledom, pogledom Isusa”. Pogledom Isusa.
Svećenik i levit možda su imali razloge: žurba, strah, umor, obredna pravila. I mi često imamo svoje razloge. I zato prođoše dalje. I mi prođemo. A Samarijanac ne traži opravdanja i ne bira objašnjenja: on bira čovjeka.
Papa posebno ističe: Samarijanac mu je dao “prije svega […] svoje vrijeme”. Vrijeme je danas rijedak dar. Svi nekamo žurimo i opravdavamo se nedostatkom vremena. Često je lakše uplatiti novac nego sjesti uz nekoga; lakše je poslati poruku nego stati; lakše je reći “bit će bolje” nego ostati dok je teško.
A kod bolesnika, starijih, osamljenih, onih u dugotrajnoj patnji, najveća rana nije uvijek tjelesna. Često je to rana napuštenosti. Zato Papina poruka o “blizini i prisutnosti” postaje vrlo konkretna: biti tu — ne kao rješenje, nego kao osoba.
Važno je zapamtiti Papinu misao: Isus nas ne uči samo “tko je bližnji”, nego “kako to postati” — kako da mi sami postanemo bližnji. Biti bližnji nije pitanje geografije, društvenog statusa ili temperamenta. Biti bližnji je odluka: ne zaobići, približiti se, zadržati se. Nitko nije bližnji drugome dok mu svojevoljno ne pristupi, podsjeća sv. Augustin. Drugim riječima: bližnji se ne pronalazi — bližnji se postaje.

2. Zajedničko poslanje u brizi za bolesne
Druga cjelina Poruke nosi naslov: „Zajedničko poslanje u brizi za bolesne.“ Za Papu suosjećanje nije “teorijsko ili sentimentalno”, nego se “pretače u konkretna djela”.
To vidimo i u prispodobi: Samarijanac pristupa, previja rane, stavlja ulje i vino, podiže ranjenika, vodi ga u gostinjac i brine se za njega. No Papa nas poziva da primijetimo detalj koji često preskočimo: Samarijanac nije sve učinio sam — uključuje gostioničara. Iz toga Papa izvlači snažnu poruku: pozvani smo ući u jedno “mi” koje je “jače od zbroja malih pojedinaca”.
To je osobito važno za Dan bolesnika. Briga za bolesne ne može se svesti samo na herojska djela pojedinaca, koliko god su pojedinci i njihova karizma dragocjeni. To smo vidjeli i ovih dana u obilježavanju 55. obljetnice prve transplantacije bubrega u Hrvatskoj, ostvarene u Rijeci zahvaljujući prof. dr. sc. Vinku Frančiškoviću. No ujedno smo naučili da to nije mogao učiniti sam: okupio je multidisciplinarni tim stručnjaka spremnih na iskorak u tada još nedovoljno razvijenom području transplantacijske medicine. Upravo to pokazuje Samarijanac svojom suradnjom s gostioničarom.
Papa zato naglašava da briga za bolesnike uključuje cijelu mrežu: obitelj, susjede, prijatelje, zdravstvene djelatnike, njegovatelje, volontere, bolničke kapelane, župnu zajednicu.
Ovo je prilika da danas, zajedno s Papom, izgovorimo jasno “hvala”: svi    m liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima, terapeutima, njegovateljima, svima u bolnicama i domovima, u kućnoj njezi i pastoralnoj skrbi. Njihovo, odnosno za vas koji ste prisutni na ovom slavlju, vaše služenje često je skriveno, iscrpljujuće i emocionalno zahtjevno. Zato je važno da Crkva ne bude samo “posjetitelj”, nego i saveznik.
Papa ide još dalje i kaže da je briga za bolesne autentično “crkveno djelovanje”. Citira sv. Ciprijana, koji u vrijeme kuge upozorava da epidemija ispituje srca: služe li zdravi bolesnima, imaju li liječnici strpljenja, ima li društvo samilosti. To je snažna poruka i nama: društvo se ne mjeri samo BDP-om, tehnologijom i uspjehom, nego načinom na koji se odnosi prema najslabijima.

3. Uvijek nošeni ljubavlju prema Bogu
Treća cjelina Poruke nosi naslov: „Uvijek nošeni ljubavlju prema Bogu, kako bismo se susreli sa samima sobom i svojom braćom i sestrama.“ Papa nas vraća na srce evanđelja: “Ljubi Gospodina Boga svojega… i svoga bližnjega kao sebe samoga” (Lk 10, 27). Naglašava da je ljubav prema bližnjemu opipljiv dokaz autentičnosti ljubavi prema Bogu. Zato se ne možemo, poput svećenika i levita, sakriti iza obreda i reći: “Ja ljubim Boga”, a zatvarati se pred ranjenim.
Djela učinjena iz ljubavi prema Bogu ne čine se radi koristi ili nagrade, nego kao očitovanje ljubavi koja nadilazi obredne propise i pretvara se u istinsko klanjanje: služiti bližnjemu znači ljubiti Boga djelotvornom ljubavlju.
Papa potom objašnjava što znači “ljubiti sebe”. To nije narcizam, nego odustajanje od toga da vlastitu vrijednost gradimo na stereotipima uspjeha, karijere ili položaja, te ponovno otkrivanje svoga mjesta pred Bogom i pred bližnjima. Papa citira i Benedikta XVI., koji kaže da se čovjek ostvaruje u interpersonalnim odnosima: što ih autentičnije živi, to više sazrijeva njegov identitet.
Koliko je to važno za bolesnike! Kad bolest dođe, lako čovjek pomisli: “Vrijedim manje. Teret sam. Više nisam koristan.” A evanđelje kaže suprotno: u bolesti se ne gubi dostojanstvo. Naprotiv, tada se osobito očituje koliko je čovjek dragocjen. Toga u Rijeci postajemo svjesni osobito kada dođemo u naš hospicij, ali vjerujem da je tako i na drugim bolničkim odjelima gdje se nalaze najteži bolesnici.
Razumjeti tu dragocjenost u svim fazama života osobito je važno i za one koji skrbe o bolesnicima. Bez toga se i oni mogu isprazniti, izgorjeti, otvrdnuti, početi raditi “mehanički”. Papa zato inzistira: sve to mora biti nošeno susretom s Kristom.
Jer kršćanin postaje bližnji onome koji pati “slijedeći primjer Krista, istinskog Božjeg Samarijanca”. Krist je Samarijanac našeg čovječanstva. On se nije zadržao na nebu govoreći: “Žao mi je.” On je sišao. Približio se. Dotaknuo rane. Ponio čovjeka. I platio cijenu. U svakoj Euharistiji ta se blizina obnavlja. To nije samo spomen: to je snaga — da bismo mogli dati “svoje vrijeme”, “svoje ruke”, “svoju prisutnost”.
Papa podsjeća i na sv. Franju Asiškoga – a ove se godine nalazimo u njegovu jubileju – koji je u susretu s gubavcima otkrio “slatku radost ljubavi” i rekao: “sam me Gospodin dovede među njih”. To je i naš put: ne biramo uvijek komu ćemo biti poslani, ali možemo izabrati hoćemo li u toj osobi prepoznati Gospodina koji nas “dovodi”.

Tome nas uči i Marija, koja je u Lurdu postala blizu osobito bolesnima, poučavajući nas da i mi budemo blizu. Marija ne obećava čaroliju. Ona nudi ono što je najdublji lijek protiv beznađa: blizinu. Ona je Majka koja ne miče pogled, Majka koja stoji pod križem, Majka koja uči Crkvu kako biti uz ranjene.
Zato na kraju, zajedno s Papom, “uzdignimo svoju molitvu Blaženoj Djevici Mariji, Gospi Lurdskoj, Zdravlju bolesnih” i recimo joj, za sebe i za druge:
Draga Majko, ne budi mi daleko,
ne odvrati svoj pogled od mene…
Amen.