23. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

Nije dovoljno pooštriti kaznu nakon što se zlo dogodilo; trebamo se pitati što možemo učiniti da se ono ne dogodi.

Kazna Bogu nikada nije cilj. Bog ne želi propast grešnika, nego njegovo obraćenje i život. Zato ni ne trebamo svaku nevolju koja nas pogodi tumačiti kao Božju kaznu. A i kad nas Bog upozorava i ispravlja, čini to zato što nas želi spasiti.

Ova poruka o Bogu kojemu nije cilj kazniti nego spasiti postaje i naša zadaća. I mi se tako trebamo odnositi prema svojoj braći i sestrama. O tome nam Isus govori i u današnjem evanđelju. Da bismo ga pravilno razumjeli, važno je prisjetiti se da evanđelist Matej neposredno prije današnjeg ulomka donosi prispodobu o izgubljenoj ovci, koja završava riječima: „Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.“ Upravo u svjetlu te poruke treba čitati i današnje Isusove riječi o bratu koji je sagriješio. Isus kaže: „Ako te posluša, stekao si brata.“ To je cilj. Nije cilj brata ili sestru pobijediti niti mu dokazati da smo mi bili u pravu. Još manje cilj smije biti osramotiti ga ili kazniti. Nama kršćanima cilj uvijek treba biti ponovno steći brata ili sestru.

Isus u današnjem evanđelju predlaže konkretan način na koji to trebamo činiti. Najprije: „Idi i pokaraj ga nasamo.“ Ako to ne uspije, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu. Tek nakon toga stvar dolazi pred zajednicu. Mi često činimo suprotno. Najprije kažemo svima drugima, a posljednjemu onomu kojega se to tiče. Ponekad danas za to nije potrebno ni izići iz kuće. Dovoljno je nešto napisati na društvenim mrežama, podijeliti poruku ili fotografiju, iznijeti optužbu ili tuđu pogrešku pred stotine ljudi. Tako ono što je možda moglo biti riješeno razgovorom postaje sukob iz kojega je mnogo teže izići. Isus nas zato uči: najprije razgovaraj s bratom, a ne o bratu. To vrijedi u obitelji, među prijateljima, u župnoj zajednici, među svećenicima, u redovničkim zajednicama, ali i u Crkvi kao cjelini. Ne pomažemo ni čovjeku ni zajednici ako pred pogreškom šutimo. Ali ne pomažemo ni ako nam je cilj samo nekoga razotkriti, poniziti ili ukloniti. Kršćanska opomena mora imati isti cilj koji ima Bog: istinu, obraćenje, zaštitu drugih i, koliko je moguće, ponovno zajedništvo.

Naravno, ovo evanđelje ne znači da se svaka stvar treba rješavati samo privatnim razgovorom. Kad je riječ o nasilju, zlostavljanju, ugrožavanju djece i ranjivih osoba ili o mogućem kaznenom djelu, nije dovoljno reći: „Razgovarat ćemo među sobom.“ Tada ljubav prema onomu tko je ugrožen zahtijeva zaštitu, istinu i uključivanje onih koji su odgovorni i nadležni. I to je način na koji smo odgovorni za svojega brata ili sestru i za cijelu zajednicu. Ali ni tada kazna ne smije postati sama sebi svrhom.

Zato me zabrinjava prijedlog kojim se upravo sada u naš Kazneni zakon uvodi doživotni zatvor. Razumijem potrebu zaštititi društvo od počinitelja najtežih zločina. Ali ne bismo smjeli povjerovati da probleme rješavamo tako što ćemo samo povećavati kazne i uklanjati počinitelje iz društva. Potrebno je mnogo ozbiljnije suočiti se i s uzrocima zla, ulagati u prevenciju, odgoj i rehabilitaciju te čovjeku ostaviti mogućnost promjene. Papa Franjo, koji je doživotni zatvor izričito nazivao „skrivenom smrtnom kaznom“, govorio je da kazneni sustav čovjeku može oduzeti slobodu, ali mu nikada ne smije oduzeti nadu. Zato, prema njegovu shvaćanju, naglasak ne smije biti samo na kazni, nego i na obnovi narušenih odnosa, rehabilitaciji i ponovnom uključivanju počinitelja u društvo.

Isto vrijedi i za požare, onečišćenje okoliša i druge probleme: nije dovoljno pooštriti kaznu nakon što se zlo dogodilo; trebamo se pitati što možemo učiniti da se ono ne dogodi.

Vratimo se evanđelju. Isus je realan. Zna da neće svaki put uspjeti ponovno uključenje u Crkvu i društvo onih koji su pogriješili i udaljili se. Moguće je da onaj komu pristupamo neće poslušati ni nas, ni svjedoke, ni zajednicu. Zato kaže: „Neka ti bude kao poganin i carinik.“ Ali za nas kršćane ni tada ne prestaje svaka odgovornost za brata ili sestru. Uostalom, Isus je upravo carinike i grešnike tražio i s njima sjedio za stolom. Možda više ne možemo živjeti isto zajedništvo. Možda moramo postaviti granice. Ali ni tada drugi za nas ne prestaje biti brat ili sestra. To vrlo lijepim riječima objašnjava sv. Augustin govoreći o kršćanima koji su se odvojili od crkvenog zajedništva i koji druge više nisu željeli priznati svojom braćom: „Htjeli – ne htjeli, braća su nam. Braća bi nam prestala biti onda kad bi prestala govoriti: Oče naš.“ Augustin time ne umanjuje ozbiljnost podjele. Ali ne dopušta da podjela poništi bratstvo.

Možda upravo u tom svjetlu možemo razumjeti i završne Isusove riječi u današnjem evanđelju o zajedničkoj molitvi: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ Zajednička molitva je ono od čega nikada ne smijemo odustati. Ona nas nastavlja povezivati s onima s kojima dijelimo zajedništvo, ali na neki način i s onima s kojima je naše zajedništvo ranjeno ili prekinuto. Ona može omogućiti i ono što nam se čini gotovo nemogućim: ponovno približavanje i jedinstvo onih koji vjeruju u Krista. Zato, i kad nam se čini da ništa drugo ne možemo učiniti, još uvijek možemo moliti. Možemo moliti jedni za druge. Možemo pred istim Bogom govoriti: „Oče naš.“ A molitva, kad je doista molitva i dijalog s Bogom, a ne tek monolog naših želja, ne mijenja samo okolnosti. Ona mijenja i nas. Omekšava naše srce, oslobađa ga od potrebe da drugoga pobijedi, ponizi ili odbaci i čini ga sličnijim Božjem srcu.

Slika: Duccio di Buoninsegna, Krist poučava apostole, 1308.–1311., javno vlasništvo (Public Domain).