Dan posvete katedrale: mjesto gdje se rađa vjera, čuva tradicija i oblikuje budućnost

Riječka katedrala sv. Vida, tada kao samostanska crkva, posvećena je 6. svibnja 1742. godine. Predvodeći misu proslave svetkovine katedrale na dan njezina posvećenja generalni vikar Riječke nadbiskupije Mario Tomljanović pozvao je okupljene da nastave graditi živu Crkvu i radosnim svjedočenjem vjeru prenose drugima. „Neka ova katedrala, posvećena davno, bude i danas mjesto gdje se rađa nova vjera, nova nada i nova ljubav.“ Podsjetio je da svetkovina daleke obljetnice nije samo povratak u prošlost nego obnova sadašnjosti i pogled u budućnost.

Uz generalnog vikara misu su suslavili rektor katedrale Ivan Stošić, kanonici Matija Rašpica i Sanjin Francetić te kapucin fra Eugen Pavlek. Na proslavi riječke prvostolnice neizostavan je bio i katedralni zbor Cantores Sancti Viti.

Na početku mise rektor Stošić ukratko je podsjetio na povijest ove crkve koja 1925. godine postala katedrala tek uspostavljene Riječke biskupije. Kamen temeljac za gradnju crkve, tada isusovačke, položen je na blagdan sv. Vida 1638. godine. Gradnja je bila kvalitetna, ali se sporo odvijala, pa je crkva posvećena tek 104 godine kasnije po pulskom biskupu Giovaniu Balbiu.

Generalni vikar u propovijedi je podsjetio na sakralnu i umjetničku vrijednost crkve koja je 1969. postala prvostolnica, katedralna crkva nadbiskupa metropolita. No, uz materijalno-povijesni značaj, Tomljanović je naglasio duhovno nasljeđe i zadatak, istaknuvši tri riječi: kamen, dom i srce. „Kamen – da ostanemo čvrsto povezani s Kristom, kamenom temeljcem; kuća Božja – da se u nju vraćamo i gradimo zajedništvo; i srce – da dopustimo Bogu da u nama prebiva.“

Krist je temelj ove katedrale i vjerničkog života, rekao je propovjednik, kamen koji ne stari, ne troši se, ne gubi snagu. „Katedrala svetog Vida stoji stoljećima, njezina snaga jest u ovoj arhitekturi, jest u ovoj ljepoti, ali još veća snaga je u živom kamenu. I u živom kamenju. Ova katedrala dobiva snagu samo po narodu Božjem. A narod Božji snagu crpi iz ovih zidova, iz svih onih molitvi koje su ovdje tijekom stoljeća izrečene.“

Druga riječ koju je istaknuo je dom, kuća. „Mjesto gdje Bog prebiva i gdje se narod vraća. Katedrala je kuća Božja, ali je to i kuća naroda, kuća u koju se vraćamo, dom u kojem se prepoznajemo, dom u kojem se hranimo i riječju i euharistijom. Godišnja svetkovina posvete katedrale podsjeća nas da ovaj dom, ova građevina, nije samo muzej, nego živi organizam. Ovdje se rađa vjera, ovdje se čuva tradicija, ali ovdje se itekako oblikuje budućnost.“

Na kraju, kao najbitnije istaknuo je srce. „Pravi hram koji se obnavlja iz godine u godinu, iz dana u dan, je srce, naše srce. Bog želi obnoviti naše srce, jer ono je Njegov najveći hram. Posveta katedrale dogodila se jednom, ali posveta srca, dragi prijatelji, događa se uvijek iznova. Zato ova svetkovina nije samo spomen, nego je poziv da dopustimo Kristu da uđe, da ukloni ono što je suvišno, kako je to danas u Evanđelju učinio, da vrati onaj mir i svjetlost. Katedrala je posvećena zauvijek, ali naše srce treba posvetu svakoga dana, iz dana u dan. Neka ova katedrala, posvećena davno, bude i danas mjesto gdje se rađa nova vjera, nova nada i nova ljubav. I neka nas Sveti Vid uči da se Kristu pripada srcem koje je potpuno Njegovo.”