22. nedjelja kroz godinu (C), 2025.

Parabolu o prvim i posljednjim mjestima Isus pripovijeda na početku objeda u kući u kojoj je bio gost. Početak objeda obično nije vrijeme kad govore gosti, nego domaćini. To da Isus progovara, iako je gost, nije slučajno. Time ga evanđelist želi predstaviti kao domaćina. A to čini s razlogom: jer oni kojima se Isus obraća ovim evanđeljem nisu više uzvanici na onom povijesnom ručku, nego kršćanska zajednica. U toj zajednici Isus je uvijek domaćin, a mi koji čitamo ovaj evanđeoski ulomak – njegovi smo gosti.

Danas nam Isus, kao naš domaćin, pripovijeda dvije parabole. U prvoj nas uči da ne zauzimamo prva, nego posljednja mjesta. Isusu nije važno samo to da ne budemo ambiciozni, da se ne guramo i natječemo za što bolji položaj u Crkvi ili društvu. Njemu je važno da budemo ponizni i skromni, da svoj život pretvorimo u služenje svojoj braći i sestrama u kršćanskoj zajednici, ali i u društvu u kojemu živimo.

Za razumijevanje ove poruke o posljednjim mjestima važno je prisjetiti se Isusova primjera iz dvorane Posljednje večere, kada je, perući noge učenicima, postao njihov poslužitelj. Ili njegovih riječi da nije došao da bude služen, nego da služi (usp. Mk 10,45), te da najveći među učenicima treba biti kao najmanji, a predstojnik kao poslužitelj (usp. Lk 22,26-27).

Ne smijemo misliti da se to odnosi samo na naše odnose unutar Crkve. To vrijedi i za naš odnos s drugima. Zato ne smijemo to što smo kršćani – pa makar bili i većina u nekoj društveno-političkoj zajednici – koristiti kao povlasticu i zauzimanje prvih mjesta, nego kao priliku za služenje.

Možda ovo nije lako razumjeti, osobito u podijeljenom društvu i svijetu u kojemu živimo, a u kojemu nam se ponekad čini da su „Krist i njegova Crkva marginalizirani, često zanemareni, katkada i ismijavani.“ (Papa Lav XIV., govor francuskim političarima, 28. 8. 2025.)

Oni koji razumiju logiku posljednjih mjesta – logiku poniznosti i služenja – mogu razumjeti i pouku druge Isusove parabole, one o pozivanju na gozbu onih koji nam ne mogu uzvratiti. U istom je govoru papa Lav XIV rekao: „Kršćanstvo se ne može svesti na puku privatnu pobožnost, jer ono uključuje način življenja u društvu nadahnut ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, koji u Kristu više nije neprijatelj, nego brat.“ (Isto)

Isus, dakle, ne želi da Crkva ostane samo nasljednica starozavjetne tradicije, gdje su se na gozbe pozivali prijatelji, rođaci i bogati susjedi. On učenicima, Crkvi, preporučuje i sve druge ljude kao našu braću i sestre, osobito ljude s periferije – kako je to često naglašavao papa Franjo.

Evanđelje na toj periferiji, i crkvenoj i društveno-političkoj, prepoznaje četiri kategorije isključenih. U Isusovo vrijeme to su bili siromasi, sakati, hromi i slijepi. U našem kontekstu to su svi oni koji se ne uklapaju u „ekonomiju koja ubija“ i „kulturu odbacivanja“ (usp. Evangelii Gaudium, 53), jer nisu ni proizvođači ni potrošači. Tu su i žrtve ratova i genocida – u Gazi, Ukrajini i drugdje. Tu su, vidimo i ovih dana u Hrvatskoj, oni koji drugačije misle i govore, ili jednostavno ne prihvaćaju retoriku podjela po starim ideološkim kalupima.

Tu su i oni koji drugačije vjeruju ili ne vjeruju, oni koji pripadaju drugim narodima s kojima još uvijek imamo nerazriješene odnose, a pojavile su se i nove kategorije – strani radnici i migranti – s kojima ne znamo što bismo. Kao da se danas u Hrvatskoj, ali i drugdje, natječemo tko će u te četiri kategorije isključenih „ugurati“ više ljudi, umjesto da tražimo načine kako bismo ih uključili.

Osobito su zabrinjavajući oni koji druge isključuju u ime Isusa Krista – onoga koji je želio i želi pripraviti gozbu s koje nitko neće biti isključen. A naša je zadaća da mu u tome pomognemo. To je poslanje Crkve. Zato nam je i dao nove kriterije za sudjelovanje na svojoj gozbi – drukčije od onih koji su vladali u kući farizeja, i drukčije od onih koji vladaju u društvima i zajednicama danas.

Zaključujući obje parabole, Isus onima koji biraju posljednja mjesta – poniznost i služenje – i onima koji pozivaju one koji im ne mogu uzvratiti – dakle koji ne brinu samo za svoje, nego i za potrebite – obećava nagradu: prva mjesta i nagradu u uskrsnuću pravednika.

Ta nagrada, međutim, ne smije biti motiv zbog kojega bismo birali posljednja mjesta ili prihvaćali isključene. Jer kad bi bilo tako, ništa se ne bi promijenilo: zauzimali bismo posljednja mjesta samo da bismo došli na prva, pozivali druge samo zato da bismo i mi bili pozvani. Takvo „služenje“ bilo bi licemjerje, pokušaj da zavaramo sebe i Boga. Sebe možda i možemo, ali Boga ne.

Nagrada „prvih mjesta“ i „uskrsnuća pravednika“ logična je posljedica života u skladu s evanđeoskom logikom. Isus nas ne poziva na relativizam, kako to znaju kritizirati oni koji ovu logiku ne prihvaćaju, nego na novi život – život po evanđelju.

Ponizno služenje i prihvaćanje isključenih najbolji su znak da smo u Isusu i s Isusom postali novi ljudi. I da su nam drugi, osobito isključeni, kao i njemu – braća i sestre. Odnosno: naše poslanje.

(Foto: Papa Lav XIV. za stolom sa siromašnima biskupije Albano Laziale u Borgu „Laudato Si’, u vrtovima Papinskih vila u Castel Gandolfu (@Vatican Media: https://www.vaticannews.va/it/papa/news/2025-08/papa-leone-xiv-pranzo-poveri-ville-pontificie-castel-gandolfo.html?fbclid=IwY2xjawMew_NleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFyVFNUTk1FZURYVkZwdG9BAR4f49Z6EyqYkt6muPT8taUHZIuFxHud-tuy7bhfTqQfvloDDNwFi_0pykDGmQ_aem_BAj0jFLhIdUm1cNqdK182A )