35. obljetnica 111. brigade Hrvatske vojske – Rijeka, 2026.

Čuli smo u evanđelju kako se Isus, nakon što je bio u tuđoj zemlji i ondje činio dobro, vraća u svoj grad, u Kafarnaum. I čim je došao, pred njega donose uzetoga čovjeka, čovjeka koji sam ne može doći, koji leži na nosiljci i potreban je tuđe pomoći. Matej je u opisu vrlo kratak. No paralelni tekst iz Markova evanđelja nadopunjuje nam sliku i kaže da su toga bolesnika nosila četvorica. Budući da zbog mnoštva nisu mogli doći do Isusa, otvorili su krov i spustili ga pred njega. Ta četvorica nisu u središtu događaja, ali bez njih se susret uzetoga čovjeka s Isusom ne bi dogodio. Oni ne govore mnogo. Ne ističu sebe. Ne traže priznanje. Oni jednostavno nose onoga koji sam ne može hodati. Nose ga preko zapreka. Ne odustaju kad naiđu na mnoštvo. Traže put ondje gdje ga, na prvi pogled, nema. I upravo njihovu vjeru Isus vidi. Evanđelje kaže: „Vidjevši njihovu vjeru, reče uzetome: Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi.“

U toj slici možemo prepoznati nešto vrlo važno za kršćanski život, ali i za našu današnju obljetnicu. Isusu su, na neki način, u svakom vremenu potrebni ljudi koji će nositi druge. Ljudi koji neće ostati ravnodušni pred tuđom nemoći. Ljudi koji se neće zaustaviti pred zaprekama. Ljudi koji će se staviti u službu onih koji sami ne mogu dalje. Takvi su ljudi potrebni i danas. Potrebni su u suočavanju s posljedicama prirodnih katastrofa, poput ovih dana u Venezueli. Potrebni su ondje gdje ljudi ostaju bez doma, zdravlja, sigurnosti i nade. Potrebni su i u ratovima koji se, nažalost, i danas vode, ondje gdje treba stati uz žrtve, zaštititi nevine, braniti ugrožene i čuvati dostojanstvo svakoga čovjeka. Kao kršćani znamo i vjerujemo da je svaki rat rana čovječanstva i poraz Božjega plana mira. Svaki rat pokazuje koliko smo još daleko od evanđelja. Zato s papom Lavom XIV., na tragu pape Franje, moramo ozbiljno čuti upozorenje da je teorija „pravednog rata“ prečesto bila zloupotrebljavana za opravdavanje različitih ratova. I danas se to događa. Ali istodobno Crkva ne niječe pravo na legitimnu obranu, shvaćenu u najstrožem smislu riječi.

U tom smislu možemo gledati i na ulogu 111. brigade Hrvatske vojske, čiju 35. obljetnicu danas obilježavamo ovom zahvalnom misom te razumjeti vašu ulogu u Domovinskom ratu u koji niste krenuli iz mržnje, nego iz potrebe da se obrani ugroženi čovjek, da se zaštiti domovina, da se stane uz one koji su bili izloženi nasilju i stradanju. Iz ovoga dijela domovine, koji nije bio izravno zahvaćen ratnim razaranjima, krenuli ste pomoći ljudima u drugim dijelovima Hrvatske. Neki su za to položili i vlastite živote. Danas pred tom žrtvom stojimo s poštovanjem i zahvalnošću. Zahvalni smo za hrabrost, za odricanje, za spremnost da se vlastiti život stavi u službu drugih. Zahvalni smo za sve ono što je učinjeno da bismo danas mogli živjeti u slobodi. Takvo sjećanje treba čuvati. Ono nije samo pogled unatrag. Ono je obveza za sadašnjost i odgovornost za budućnost.

Ali upravo zato što smo kršćani, naše sjećanje ne može ostati zatvoreno samo u zahvalnosti. Ono treba biti i pročišćeno sjećanje. Sjećanje koje zna moliti, tražiti oproštenje i dopustiti Kristu da ga ozdravi. Jer nijedan rat, pa ni obrambeni, ne prolazi bez rana. Nijedan rat ne ostavlja ljude netaknutima. U ratu se čovjek susreće sa strahom, gubitkom, mržnjom, željom za osvetom, sumnjom u dobro, ponekad i s napasti da drugoga više ne vidi kao čovjeka. Zato danas ne molimo samo za pokojne i ne zahvaljujemo samo za žrtvu. Danas molimo i za oproštenje. Molimo Gospodina da nam oprosti sve trenutke u kojima smo kao pojedinci ili kao zajednica odustali od drugoga, pa i onda kada nam je taj drugi bio neprijatelj. Jer i neprijatelj ostaje čovjek. I on je, u Božjem naumu, pozvan biti brat. To ne umanjuje žrtvu branitelja. Naprotiv. Samo pročišćeno sjećanje može biti dostojno njihove žrtve. Uvijek mi na pamet padne misao generala pok. Nojka Marinovića, zapovjednika obrane Dubrovnika, koju je često ponavljao: „Našu djecu treba učiti da pamte, ali ne i da mrze, jer pamćenje je alat, a mržnja golemi teret”.  Takvo pamćenje može postati temelj budućnosti.

Na takvo pamćenje misli i Isus. Nakon što je u današnjem evanđelju uzetome rekao: „Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi“, dodao je: „Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući.“ To je snažna slika koja govori da je potrebno pamtiti ili se sjećati. Čovjek koji je bio nošen sada sam nosi svoju nosiljku, kako bi se sa zahvalnošću sjećao stanja u kojemu je bio i onih koji su mu pomogli. I Isusa. Ono što je bilo znak njegove nemoći postaje znak njegova ozdravljenja. On ne mora zaboraviti svoju uzetost, ali više nije njome zarobljen. I postaje sposoban pomagati drugima.

Možda je to važna poruka i za nas danas. Domovinski rat ostaje dio našega osobnog i narodnog sjećanja. Ne smijemo ga zaboraviti. Ne smijemo zaboraviti žrtve. Ne smijemo izjednačavati agresora i žrtvu. Ne smijemo izgubiti istinu o onome što se dogodilo. Ali ne smijemo ni ostati prikovani za nosiljku prošlosti. Trebamo, ozdravljeni i pročišćeni, ustati i hoditi dalje. I učiti se pomagati drugima, pa i na način da u svijetu u kojemu se vode ratovi, mi koji imamo iskustvo rata budemo snažan glas protiv svih ratova.

U tome nam pomaže i prvo čitanje, u kojemu susrećemo proroka Amosa. On nije profesionalni prorok, kao što ni većina od vas niste bili profesionalni vojnici. Sam kaže: „Nisam ja prorok ni proročki sin, nego stočar i gajitelj divljih smokava.“ Ali Gospodin ga je uzeo od stada i poslao da govori njegovu narodu. Amos govori riječi koje se ne sviđaju njegovim slušačima. Govori ondje gdje bi bilo lakše šutjeti. Govori protiv nepravde, protiv lažne sigurnosti, protiv religije koja se želi staviti u službu moći. Zato ga žele ušutkati. To je sudbina proroka u svakom vremenu. Proroke se često ne želi slušati. Njihove se riječi proglašava pretjeranima, opasnima ili neprikladnima. Ali bez proročkoga glasa narod ostaje zarobljen u svojim zabludama. Zato Crkva ne smije prestati biti proročki glas, osobito onda kada govori o miru. Znam da ni danas nije lako govoriti o miru, o oprostu i o ljubavi prema neprijateljima, osobito u našem hrvatskom društvu koje još uvijek nosi mnoge rane, u kojemu se stari ratovi nastavljaju riječima, podjelama, etiketama i nepovjerenjem. Ali upravo zato to moramo činiti. Jer ako o tome nećemo govoriti mi kršćani, tko će? Ali i mi smo u te podijele snažno uključeni. Ponekad svoje postupke čak pravdamo evanđeljem. Zato su nam i danas nasušno potrebni oni koji će nas ponovo dovesti Isusu, da nam oprosti i da nas ozdravi. I uputi da nastavimo hoditi zajedno, kao narod i društvo. Ali da bismo to mogli, svi se trebamo obratiti. Jer, kako je rekao papa Lav XIV. ovih dana na konzistoriju, mir se odlučuje u srcu. Prije nego što se rat očituje u povijesti, on se rađa u nama: kada sumnja zauzme mjesto povjerenja, strah mjesto nade, a drugi bude doživljen kao prijetnja. Ali u istom tom srcu Krist nas nastavlja susretati, govoriti nam i obraćati nas. Iz pomirena srca mogu se roditi razoružane riječi, novi odnosi i mir sposoban doprijeti i do narodâ. To je proročki poziv i nama danas. Osobito vama koji imate iskustvo rata znate što rat nosi. I upravo zato možete biti vjerodostojni svjedoci da se rat ne smije olako prizivati. Svijet neće postati bolji samo zato što ćemo imati jače oružje od onih koje smatramo neprijateljima. Možda nam je, u svijetu kakav jest, potrebna i obrana. Ali sigurnost koja se gradi samo na strahu uvijek ostaje krhka. Pravi mir počinje u obraćenu srcu, u pravednosti, u istini, u poštovanju dostojanstva svakoga čovjeka i svakog naroda. Nije li zbog tog nepoštovanja i započeo rat u našoj domovini? Zato današnja obljetnica nije samo spomen na prošlost. Ona je i poziv na odgovornost, na  čuvanje istine bez mržnje, na zahvalnost bez zatvaranja u prošlost, na poštovanje svih žrtava bez novih podjela i na otpor prema svakom obliku nasilja. Ona je, zapravo, poziv da i danas budemo među onima koji nose druge, kao ona četvorica iz evanđelja.

Uz iskrene čestitke za 35. obljetnicu 111. brigade Hrvatske vojske, molimo danas za sve njezine poginule i preminule pripadnike, za njihove obitelji, za sve branitelje i za sve žrtve Domovinskog rata. Molimo i za našu domovinu Hrvatsku, da zna čuvati istinu, njegovati zahvalnost i graditi mir. Molimo Gospodina da nam oprosti, da nas ozdravi i oslobodi od svega što nas još uvijek drži prikovanima za nosiljku prošlosti. I da nas učini ljudima pomirena srca, sposobnima nositi druge, graditi bolju sadašnjost i s nadom gledati u budućnost.