5. nedjelja kroz godinu (A), – Svjetski dan braka 2026.

Isus ne govori samo pojedincu. Kaže: „Vi ste…“ Obraća se zajednici, Crkvi. Crkva je „sol zemlje“, „svjetlost svijeta“ i „grad što leži na gori“. To je velika čast – ali i velika odgovornost. Sve tri slike nose istu poruku: vjera se mora pretvoriti u život, u svjedočanstvo koje služi drugima – onako kako je služio Isus.

Isus se često služi slikama da bi nam približio Božje kraljevstvo i naše poslanje u njegovu navještaju. Svaka prispodoba – i svaka slika – svojevrsna je Isusova provokacija: potiče slušatelja da iz vlastitog iskustva otkrije značenje poruke. Tako je i u današnjem evanđeoskom ulomku, smještenom između blaženstava, koja smo čitali prošle nedjelje, i Isusova tumačenja Zakona o kojem ćemo slušati sljedeće nedjelje.

Isus danas pred nas stavlja tri slike: sol, svjetlo i grad na gori. Poziva nas da ih zamislimo, da se sjetimo što sol i svjetlost znače u svakodnevici te da iz toga prepoznamo svoje kršćansko poslanje. No Isus ne govori samo pojedincu. Kaže: „Vi ste…“ Obraća se zajednici, Crkvi. Crkva je „sol zemlje“, „svjetlost svijeta“ i „grad što leži na gori“. To je velika čast – ali i velika odgovornost. Sve tri slike nose istu poruku: vjera se mora pretvoriti u život, u svjedočanstvo koje služi drugima – onako kako je služio Isus.

Ovo je, zapravo, nastavak blaženstava: ona nisu popis zapovijedi, nego putokaz kako biti sol i svjetlo. Nastavimo li čitati Govor na gori, postaje jasno da ove slike uvode u Isusov poziv da živimo duh Zakona, a ne samo njegovo slovo. Kad se vjera svede na „moram“, a ne na „želim“, prijeti opasnost da postanemo poput bljutave soli. Ili poput svjetiljke stavljene pod posudu. I dalje imamo riječi evanđelja. Ali od toga je malo koristi i za nas i za druge. To je onda vjera bez okusa i bez svjetla. Ona ne privlači. Ne usmjerava. Ne grije. Ponekad je – tvrdim bez uljepšavanja – takva vjera gora od nevjere.

Ako Crkva želi biti sol, svjetlo i grad na gori, mora prevladati otuđenu religioznost: vjeru koja nema veze sa životom. Trebamo odoljeti napasti da nam vjera postane slovo, a da zaboravimo duh evanđelja. I ne smijemo se zaustaviti na riječima. Mi nismo sol, svjetlost i grad na gori zbog svojih govora. To smo zbog Božje riječi koju smo primili – i zbog djela koja iz nje rastu. To su djela koja imaju okus besplatnosti. Rađaju se iz čistih nakana, iz srca. To je novi način življenja: duh, a ne slovo. To je ono što može „osoliti“ naše vrijeme, često obilježeno ravnodušnošću i globalizacijom nemoći, osobito prema najslabijima. I osvijetliti put onima koji su se izgubili.

Isus traži da činimo dobra djela koja se vide – ali ne zato da se njima hvalimo, nego da ljudi, kad „vide naša dobra djela“, zbog njih „slave Oca vašega koji je na nebesima“.

Jedno od osobitih „mjesta“ gdje bi se trebala vidjeti djela koja činimo jest brak. Naime, djela koja činimo najprije trebaju vidjeti oni do kojih nam je najviše stalo. To su za ženu muž, a za muža žena. Zatim dolaze i svi drugi: djeca, roditelji, braća i sestre, pa rodbina i susjedi. Naravno, tu se ne smijemo zaustaviti. Pozvani smo doći do svih koji su potrebni da im djelima posvjedočimo Krista: do sve braće i sestara koje susrećemo i koji trebaju iskusiti Kristovu ljubav.

Malo nam koristi ljubiti one daleko – osobito ako im naša ljubav ne može konkretno priskočiti u pomoć – ako ne ljubimo one blizu, osobito onoga kojemu smo dali obećanje da ćemo ga ljubiti i poštivati u svim životnim situacijama i u sve dane svoga života. Brak je mjesto na kojemu evanđelje ponajprije želi postati život. A to može samo ako se utjelovi u odnosima među supružnicima. I upravo se iz toga može preliti i na odnos prema svima drugima: počevši od vlastite djece i drugih ukućana, pa sve do Crkve i društva u kojem živimo.

Spominjem to jer se druga nedjelja u veljači obilježava kao Svjetski dan braka. Posvećen je bračnim parovima – muževima i ženama – kao stupovima obitelji. A obitelj je temelj i Crkve i društva. Ovu priliku želim iskoristiti da zahvalim svim bračnim parovima za svakodnevnu vjernost obećanjima koja su jedno drugomu predali. Želim moliti i za one koji u tome nisu uspjeli. I potaknuti sve koji se nalaze u krizi da ne odustanu tako lako jedno od drugoga. Kad nije riječ o nasilju i kad postoji mogućnost zaštite i obnove, isplati se ponovno pokušavati, trudeći se oko svakodnevnih malih znakova ljubavi. Jer uspješan brak ne pokazuje se samo velikim datumima i obljetnicama, nego svakodnevnim zalaganjem: u strpljivosti, u razgovoru, u praštanju, u brizi jednoga za drugoga, za djecu i starije u obitelji, u zajedničkom nošenju umora i briga, u neodustajanju od sebe i od drugoga…

Brak je mjesto gdje vjera postaje život: kad supružnici žive ljubav „sada“, njihov dom postaje „grad na gori“, a obitelj škola zajedništva u kojoj drugi nisu prijetnja, nego braća i sestre.

Slika: Sol (https://www.skole.hr/kako-nastaje-sol/)