Misa posvete ulja, 2026.

Draga braćo svećenici, draga braćo i sestre,

misom posvete ulja, koju mi u Rijeci slavimo danas, ulazimo u otajstvo Velikoga četvrtka. Veliki četvrtak je dan Euharistije, dan služenja i dan svećeništva. Zato je ovo slavlje za sve nas, a osobito nas svećenike, poseban čas milosti: čas zahvalnosti, čas spomena i čas obnove. I prepoznavanja dara koji smo primili, a koji nije malen. Prorok Izaija navješćuje taj dar kad govori: „Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza“, a Isus u nazaretskoj sinagogi objavljuje njegovo ispunjenje na njemu: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ U ovom „danas“ nalazi se milost i našeg svećeničkog pomazanja kojim participiramo na njegovom svećeništvu. Zato je dobro da danas pred Gospodinom obnovimo svijest da je naše svećeništvo dar i poziv na sudioništvo u Kristovu svećeništvu i poslanju. Zato svoje svećeništvo ne smijemo živjeti kao pasivno izvršavanje unaprijed zadanih zadaća, nego kao raspoloživost Duhu Svetomu i njegovim nadahnućima. Papa Lav XIV., u susretu sa svećenicima svoje rimske biskupije na početku korizme, podsjeća da nismo čuvari postojećega, nego suradnici Božjega djela pozvani svojom vjerom, karizmama, kreativnošću i služenjem sudjelovati u onome što Bog danas čini u svojoj Crkvi.

Slijedeći misli pape Lava XIV. iz toga razgovora, želio bih danas s vama zastati pred tri izazova koja prema njemu obilježavaju naš povijesni trenutak i dodati još neke važne napomene.

Prvi je izazov redovitoga župnog pastorala. Ovaj izazov nas ponajprije poziva na zahvalnosti vama, braćo svećenici, za vaše redovito pastoralno služenje i dobro koje činite, a koje često ostaje skriveno. Mnogo je vjernosti koja se ne vidi. Mnogo je služenja koje se živi, uz mnogo napora i uz malo priznanja. Hvala vam za slavljenje sakramenata, za propovijedanje, za ispovijedanje, za pohode bolesnicima, za djecu i mlade, za starije, za svakodnevnu župnu vjernost i za ustrajnost onda kada vam nitko ne plješće i kad nas se neopravdano kritizira, jer ima i toga. Kao što ima i opravdanih kritika koje nas pozivaju na preispitivanje i obraćenje. Ali mi smo tu i želimo nastaviti zato što volimo ovu riječku Crkvu. Ipak, ne možemo ostati samo na zahvalnosti nego moramo progovoriti i problemima s kojima se suočavamo. Jedan od najvećih izazova za naš redoviti župni pastoral prema papi Lavu je jaz između kršćanske inicijacije i evangelizacije. O ovom se kao problemu danas dosta govori i piše i na nacionalnoj razini. Usprkos tome nastavljamo se ponašati kao da nije tako, kao da i dalje živimo u društvu u kojemu se podrazumijeva da vjeru prenose obitelj, društvo i kulturno okružje. Budući da to nije više tako, a toga smo svi svjesni, naš prioritet bi trebao biti ponovni naviještaj Evanđelja. Drugim riječima, ne smijemo se zadovoljavati pastoralom koji dijeli sakramente, a ne pita se jesu li ljudi doista susreli Isusa Krista. To ne znači umanjiti vrijednost sakramenata nego se truditi da budu slavljeni, primani i življeni u vjeri. Moramo ponovno staviti u središte navještaj, susret s Kristom i praćenje ljudi na putu vjere. Možda će to tražiti i preispitivanje nekih ustaljenih oblika kršćanske inicijacije: više uključivanja roditelja, više zajedničarskoga iskustva, više mistagoškoga praćenja i više strpljenja u procesima sazrijevanja vjere. Nešto smo o tome govorili na sjednici Prezbiterskog vijeća. Očito ćemo se tim trebati više baviti u slijedećoj pastoralnoj godini, želimo li da naša riječka Crkva doista postane sinodalna i misionarska.

Drugi je izazov, prema papi Lavu, zajedništvo i zajednički pastoralni rad. Župa, kaže on, ostaje temeljno mjesto crkvenoga života, ali sama župa više nije dovoljna za sve izazove našega vremena. Ljudi danas žive mobilnije, povezanosti su drukčije, granice pripadnosti nisu više tako jasne, a usamljenost je sve dublja. Zato moramo nadvladati napast samodostatnosti. Ona nas uvodi u logiku: moja župa, moj program, moj prostor, moji ljudi. Primjećujem često da u našoj nadbiskupiji vjernici nakon premještaja prate svećenika u novu župu. Isto tako, zna se dogoditi da se nakon nečijega odlaska sve ono što je on činio rasprši i ne ostane gotovo ništa. Mnogi se brinu samo za sebe i svoje, ponekad do te mjere da bi se trebalo zapitati je li tu još uvijek ima Crkve. To nije dobro. To je znak da smo sebe stavili u središte. A Crkva nije naša. Crkva je Kristova. Ne smijemo mi biti u središtu. Zato nam na svim razinama, od župne, preko dekanatske do nadbiskupijske treba više zajedništva, više povjerenja, više dijeljenja karizmi i više zajedničkoga planiranja. To nije samo pitanje bolje organizacije. To je pitanje duhovne zrelosti. To je također i pitanje prezbiterskoga zajedništva koje se, čini mi se, stavlja u drugi plan pred osobnim interesima i stremljenjima. Danas, kada obnavljamo svoja svećenička obećanja, ne činimo to kao pojedinci, nego kao prezbiterij okupljen oko svoga biskupa i usred Božjeg naroda. To nas podsjeća da nitko od nas nije zaređen za sebe. Moje biskupsko geslo, koje se može prenijeti i na vas, glasi: „Od ljudi za ljude“. Nemojmo zaboraviti da smo od ljudi uzeti i poslani ljudima, da bi bili s njim i za njih. I da mi nismo i ne smijemo biti u prvom planu. U prvom planu treba biti Krist i oni kojima nas on šalje.

Treći je izazov, kaže papa Lav., blizina mladima. U ovom gradu i nadbiskupiji primjećujem i mnoge starije koji zaziru od Boga i Crkve i imaju nepovjerenje u nas. Istovremeno primjećujem njihove rane, tjeskobe, izgubljenosti, samoću, ali i njihovo traženje. Naš odgovor ne smije biti osuda, nego razumijevanje. Isus nije došao da bi nas osudio, nego spasio. Trebamo ih pokušati upoznati. I pokazati im autentičnog Isusa, Isusa evanđelja. Trebamo im blizu, a ne se s njima poistovjetiti. Oni ne traže kopiju sebe. Traže svjedoke. Traže nekoga tko je vjerodostojan, tko ne glumi blizinu, nego je živi. Da bismo to bili mi, moramo ponajprije sami živjeti prijateljstvo s Isusom. Trebamo pomoći Isusu da on i drugima bude prijatelj. I oni njemu. Tako ćemo im ponuditi više od dojma ili emocije, koji je često i negativan, a na što se ponekad zande svesti naše vjera, osobito na nekim jasnim okupljanjima i susretima koji su, bojim se, tek zamjena za autentičan navještaj evanđelja. U današnjem pastoralu sve više dominira logika izlaska koja ne traži javnu manifestaciju kršćanstva, nego prostore susreta, dijaloga, povjerenja i blizine. Nekada će to biti molitva, nekada razgovor, nekada sport, nekada kultura, a nekada jednostavno ljudska prisutnost. Nije svaka aktivnost evangelizacija, ali evangelizacija često počinje ljudskim susretom.

Braćo, dozvolite mi da dodam i nekoliko napomena. Koliko god smo se pozvani drugima dati cijeli, ipak moramo čuvati i sebe same. Lako je izgorjeti. Lako je nagomilati frustracije. Lako je iz umora skliznuti u zatvorenost, a iz zatvorenosti u samoću. Zato se ne zatvarajmo u sebe. Ne bojmo se jedni drugima govoriti o svojim umorima, krizama i pitanjima. Naše prezbitersko bratstvo nije i ne smije postati tek dodatak. Ono je potreba. Ono je i oblik vjernosti. Ono nas štiti od usamljenosti koja razara.

Osim ove brige o sebi, važno se brinuti i za druge u našem prezbiteriju. Čuvajmo se svega onoga što nas dijeli i šteti našim odnosima, a osobito svećeničke zavisti na koju, očito ne bez razloga, snažno upozorava i papa Lav, kao što je to često činio i papa Franjo. Zavist se rađa onda kada tuđi dar postane razlog naše gorčine, kada uspjeh drugoga doživimo kao prijetnju, kada nas dobro drugoga ne vodi zahvalnosti, nego uspoređivanju i zatvaranju. To razara bratstvo i naše svećeničko zajedništvo. Trebamo se učiti radovati dobru drugoga, graditi mostove, a ne rovove, biti braća, a ne suparnici. I nakon korizme nastaviti postiti od riječi koje ogovaraju i kleveću druge, koje o drugima govore loše, druge vrijeđaju i ubijaju.

Još je nešto potrebno dodati. Potrebno je uvijek ponovo upozoriti na važnost molitve u našem svećeničkom životu. Naravno da je molitva važna i za sve vas braćo i sestre, pri čemu u vašem slučaju osobito ističem važnost obiteljske molitve, za koju smatram da je važnija čak i od one nedjeljne u crkvi. Ova nedjeljna zapravo pretpostavlja onu obiteljsku. I najčešće ako nema obiteljske nema ni nedjeljne, osobito kad je riječ o djeci i mladima. Ali, vratimo se nama svećenicima. Molitva je vrijeme provedeno s Gospodinom. To je vrijeme slušanja. I vrijeme šutnje. Ona je i vrijeme u kojem pred Boga stavljamo svoja nerazumijevanja i pitanja, svoja razočarenja i svoje sumnje. Molitva nas vraća izvoru našeg poslanja. A izvor je Krist. I Božjoj riječi koja i nama govori i uvijek nas ponovo podsjeća, kao i prorok Izaija i današnje evanđelje, na bitni sadržaj našeg poslanja koji nas i naše svećeništvo usmjerava drugima kako bismo navijestili radosnu vijest siromasima, proglasili sužnjima oslobođenje, slijepima vratili vid, na slobodu pustili potlačene. To je Kristov program. I zato je to i program svakoga autentičnog svećeništva, onog općeg svih vjernika i još više, braćo svećenici, našeg ministerijalnog.