12. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

“Lijepo je umrijeti za ono u što se vjeruje; tko se boji, umire svaki dan, tko se ne boji, umire samo jednom.” Paolo Borsellino

Današnje evanđelje nas poziva da se ne bojimo i pritom nas upozorava na tri moguće vrste straha.

Prvi je strah od neuspjeha. U našem kršćanskom smislu to se osobito odnosi na strah od neuspjeha u ostvarenju zadaće naviještanja evanđelja koju nam je Isus povjerio. Taj je strah uvijek prisutan, a osobito je snažan onda kad naviještanje evanđelja naiđe na opoziciju i protivljenje, pa i na nasilno odbijanje. No on se javlja i u drugim oblicima: onda kad nam se čini da naše riječi ne dopiru do drugih, da naše svjedočanstvo ne mijenja ništa, da se ljudi sve više udaljuju od Boga, Crkve i evanđeoskih vrijednosti. Možda to osobito osjećamo kad susrećemo ravnodušnost, podsmijeh ili umor onih kojima govorimo. Ili kad vidimo da mnogi mladi nakon krizme ne nastavljaju redovito živjeti svoju vjeru u zajednici Crkve. Uloženo je toliko truda, vremena, susreta, poučavanja i molitve, a nama se ponekad čini kao da je sve bilo uzalud. Tada počinjemo sumnjati u sebe i druge. Pitamo se: ima li smisla nastavljati? Ima li smisla raditi to što radimo i govoriti to što govorimo, ako se svejedno ništa ne mijenja?

Isus nas poziva da se oslobodimo straha od neuspjeha. On zna da evanđelje, usprkos kušnjama i poteškoćama, ima snagu preobraziti svijet. Zna i da je za to potrebno strpljenje. On ga u ovom evanđeoskom ulomku povezuje sa skrivenošću i tamom. To je paralelna slika slici pšeničnog zrna koje je bačeno u zemlju. Potrebno je vrijeme da proklija i izraste kako bi konačno moglo donijeti plod. To je ono vrijeme koje su Isusovi učenici trebali provesti s njim, u tami, vrijeme njihova osobnog sazrijevanja u slušanju evanđelja, kako bi ga mogli govoriti svijetu, propovijedati ga na krovovima. Može se ta slika primijeniti i na nas i našu nutrinu u kojoj Božja riječ, prije nego što je ponudimo drugima i iznesemo na svjetlo, treba proći tamu naše nutrine, sazreti u nama i našem srcu, proći kroz naše misli i osjećaje. Tek nakon što se u nama začne Božja riječ, ona se može utjeloviti i postati Božja riječ za druge. Kad se to dogodi, kad riječ koja nam je darovana sazrije u nama, kad progovori ponajprije nama i našoj nutrini, onda nema razloga za strah od ljudi kojima je navješćujemo. Nitko ne može zaustaviti snagu riječi koja je potvrđena autentičnim kršćanskim životom.

Drugi je strah za fizički opstanak. U našem kršćanskom smislu on se osobito odnosi na strah od toga da se darujemo, potrošimo i izgubimo ovozemaljski život u služenju drugima. Matej svoje evanđelje piše kršćanima koji su progonjeni. Mnogi su kršćani u tom vremenu izgubili fizički život.

Neki su blokirani strahom od smrti. Drugi se boje mučenja i toga da neće izdržati mučeništvo. S ovim egzistencijalnim strahom povezan je i strah za materijalna dobra od kojih se živi. Upravo je ovaj posljednji strah najčešći neprijatelj autentičnog kršćanskog života. Zbog tog straha mnogi su napustili i napuštaju Isusa Krista i njegov sustav vrijednosti, birajući neke druge putove i sustave, često na rubu ili izvan zakona. Prije ili kasnije svi se nađemo u opasnosti da u našem životu prevagne strah za naš fizički opstanak i da nam sugerira neke druge izbore koji nisu kršćanski, a često ni ljudski. Paolo Borsellino, talijanski sudac ubijen u borbi protiv mafije, rekao je: “Lijepo je umrijeti za ono u što se vjeruje; tko se boji, umire svaki dan, tko se ne boji, umire samo jednom.” Nije to poziv na traženje smrti, nego na slobodu od straha. Jer strah, ako mu se prepustimo, počinje nas ubijati iznutra: oduzima nam slobodu, savjest i dostojanstvo.

Zato nas Isus sve poziva da dobro promislimo o tome što nam mogu učiniti neprijatelji evanđelja. Mogu nas uvrijediti, nepravedno optužiti, prognati, oduzeti nam materijalna dobra, zlostavljati nas, oduzeti nam život. I to je sve. Tu se, htjeli ili ne htjeli, moraju zaustaviti. Oni nam ne mogu oduzeti unutarnju slobodu. Ni ono autentično dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. To nam može oduzeti samo onaj koji ima vlast i našu dušu i naše tijelo pogubiti u paklu. Tko je taj? Najprije nam, vjerojatno, na pamet pada Bog. Čini nam se da jedino on ima tu moć. Ali nije tako. Bog nam se u Isusu Kristu nije objavio kao onaj koji prijeti čovjeku uništenjem, nego kao onaj koji ga spašava. Onaj koji nam to doista može oduzeti, ako mu to dopustimo, jesmo mi sami. I naš strah. Zato, ako se nečega trebam bojati u situaciji progonstva i životnih izazova s kojima se suočavam, onda sam to ja sam. I moj strah.
Treći razlog za strah jest strah za druge, a povezan je s potrebom povjerenja u providnost koja je u temelju svakog hrabrog ispovijedanja Isusa Krista. Strah za druge najteži je strah. Lakše je, barem ponekad, prihvatiti da mi sami budemo izloženi nerazumijevanju, protivljenju ili gubitku. Mnogo je teže kad nam se čini da bi zbog naše vjernosti, naših odluka ili našeg svjedočanstva mogli trpjeti drugi: naši bližnji, naša obitelj, ljudi koji su nam povjereni, oni koje volimo i za koje se osjećamo odgovornima. Tada se u nama javlja napast da sve uzmemo u svoje ruke i zbog straha za druge počnemo odustajati od evanđelja ili ga prilagođavati onome što nam se u tom trenutku čini sigurnijim. Teška je ovo tema. I vrlo složena da bi se na nju mogao dati jednoznačan odgovor koji bi vrijedio za sve situacije. Ipak, u svim je tim situacijama važno ne misliti da mi možemo sve kontrolirati. Umjesto pouzdanja u sebe same, koje će nas prije ili kasnije dovesti do nerješive situacije, važno je imati i nikad ne izgubiti pouzdanje u Božju providnost.
To nam Isus poručuje slikom vrapčića za koje se Otac brine. A mi smo mu daleko važniji od mnogo vrabaca. Isus ne kaže da vrapci ne padaju na zemlju, odnosno da se onima koji su mu vjerni neće dogoditi pad. Ali kaže nešto drugo, nešto puno važnije. Kaže nam da se to neće dogoditi bez Oca nebeskoga, da je on s nama i u našem padu, osobito da je tada s nama.
Bilo koji od ova tri straha može u nama izobličiti Isusovu sliku i učiniti da kao kršćani više nismo prepoznatljivi. A biti neprepoznatljiv kao kršćanin znači ne priznavati Krista pred ljudima. Nije to, dakle, pitanje samo riječi. To je pitanje života koji živimo. Posljedice toga su teške. Ako se zbog straha odreknemo prepoznatljivosti Kristovih učenika, ako se našim životom više ne vidi da mu pripadamo, tada se udaljujemo od onoga obećanja koje nam danas daje: “Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem svojim.”

Možda nas je strah upravo toga: da kao kršćani nismo dovoljno prepoznatljivi i da nas Krist ne može priznati kao svoje? Ali strah nije rješenje. On je uzrok. Zbog straha ne priznajemo Krista pred ljudima. Zbog straha postajemo neprepoznatljivi kao njegovi učenici. Rješenje je pouzdanje u Gospodina. On je, kaže Jeremija, s nama kao snažan junak. On je, uči nas sv. Pavao, na sve nas obilato razlio Božju milost u Isusu Kristu. Milost je uništila grijeh, a s njim i razlog za strah. Ona nam omogućuje da budemo prepoznatljivi kao Kristovi, da ga priznajemo pred ljudima i da nas on prizna pred Ocem.

Slika: Watanabe Seitei, Sparrows Flying (Vrapci u letu), oko 1887.; The Metropolitan Museum of Art, New York. Public Domain.