22. nedjelja kroz godiu (A), 2026.

U mojemu je odgoju važnu ulogu imala moja pokojna baka. Jedna od njezinih značajki bila je da bi nas djecu, kad bismo napravili nešto dobro, pohvalila, a već u drugom trenutku, ako nešto ne bismo napravili kako treba, toliko pokudila da se činilo kao da onoga dobra koje je maločas hvalila uopće nije bilo. Bile su to njezine odgojne metode koje su, uvjeren sam gledajući danas sebe i svoju braću, dale dobre plodove.

Čitajući današnje evanđelje, a prisjećajući se onoga od prošle nedjelje, čini mi se da je i Isus sa svojim učenicima postupao na sličan način. Današnji je evanđeoski ulomak neposredan nastavak prošlonedjeljnoga, ali ton je sasvim drukčiji. Prošle je nedjelje Isus od svojih učenika, predvođenih Petrom, prepoznat i ispovjeđen kao „Krist, Sin Boga živoga“, a ove nedjelje samoga sebe naviješta kao onoga koji treba „mnogo pretrpjeti…, biti ubijen i treći dan uskrsnuti“. Prošle je nedjelje Petar od Isusa nazvan „blaženim“ i stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu jer je u jednoj rečenici sažeo ispovijest vjere, a ove mu nedjelje Isus kaže: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi!“ Svojim protivljenjem Isusovoj muci i smrti Petar je pokazao da još nije razumio što zapravo znači ono što je ispovjedio.

Pohvalom na jednoj, a oštrom kritikom na drugoj strani, Isus svoje učenike želi poučiti pravom značenju toga da je on Krist, Pomazanik, Sin Božji. Njihovo je shvaćanje još ograničeno ljudskim očekivanjima. Koreći Petra kojega je maločas pohvalio, Isus želi njihov pogled uzdići na višu razinu. Želi im pomoći da na njega i njegovo poslanje ne gledaju samo onako kako gledaju ljudi, nego da pokušaju gledati Božjim očima; da im, kako sam kaže, ne bude „na pameti što je ljudsko“, nego „što je Božje“. A Bogu, kad je riječ o Isusu Kristu, nije na pameti ovozemaljska proslava, moć i uspjeh, nego spasenje svijeta putem sebedarne ljubavi koja će Isusa odvesti kroz muku i križ, kroz smrt, do uskrsnuća.

Važno je naučiti da ovozemaljska proslava nije Božji plan ni za Isusove učenike. Isus nikomu nije obećao da će, slijedeći ga, imati lagodan život i biti pošteđen teškoća. Pozvao nas je da ga nasljedujemo na putu kojim je i sam prošao. „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ To je Isusov poziv koji nam se na prvi pogled ne može svidjeti. Nije se sviđao ni prvim učenicima. Ni Isus nije tražio trpljenje radi trpljenja. U Getsemaniju je molio da ga, bude li moguće, mimoiđe kalež muke. Ipak ga je prihvatio, ostajući vjeran Ocu i svome poslanju ljubavi.

Želimo li biti Isusovi učenici, tako moramo činiti i mi. Ne znači to, kako bi nam se na prvi pogled moglo učiniti, da se trebamo trapiti i tražiti trpljenje, nego da trebamo ostati vjerni Isusu i njegovu primjeru ljubavi i onda kada nas to košta. Odreći se sebe znači ne stavljati uvijek sebe, svoje interese, svoju udobnost i svoje mišljenje na prvo mjesto, nego tražiti kako se i u našem životu, kao i u Isusovu, može vršiti Božja volja služeći svojoj braći i sestrama. Odreći se sebe znači imati vremena za drugoga i onda kada nam se ne da, oprostiti i onda kada bismo se radije osvetili, ostati uz nekoga i onda kada bi nam bilo lakše otići. Odreći se sebe znači i založiti se za istinu i pravednost i onda kada od toga nemamo koristi. To su naši svakodnevni križevi. Svatko ima neki svoj, ali svi nas oni, prihvatimo li ih kao poziv da se odreknemo sebe i svoje volje kako bismo prihvatili Božju volju i u ljubavi služili drugima, čine sličnima Kristu na njegovu putu.

I upravo se u tim svakodnevnim izborima između okrenutosti sebi i prignutosti nad druge odlučujemo hoćemo li, poput Petra, misliti samo „što je ljudsko“ ili ćemo pokušati imati „na pameti što je Božje“. A ono što je Božje uvijek nas vodi istim putem kojim je išao Isus: putem ljubavi koja se daruje i koja, premda prolazi kroz križ, muku i smrt, ne završava smrću, nego uskrsnućem i životom.

Slika: James Tissot, Rétire-toi, Satan (Get Thee Behind Me, Satan), 1886.–1894., Brooklyn Museum. Javno vlasništvo / Wikimedia Commons.