11. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

Današnje evanđelje donosi nam popis dvanaestorice Isusovih učenika koje nazivamo apostolima. Isus ih poziva, okuplja oko sebe i šalje. Daje im udjela u svome poslanju: da se suprotstavljaju zlu koje zarobljava čovjeka, da liječe ranjenost ljudskoga života i da naviještaju blizinu Božjega kraljevstva.

Ali Isusov poziv i njegovo poslanje nisu se zaustavili samo na Dvanaestorici. Njima se kroz dvije tisuće godina kršćanske povijesti pridružilo veliko mnoštvo ljudi iz svih naroda. U jednom povijesnom trenutku, na našem krštenju, tom su popisu dodana i naša imena.

I mi smo pozvani. I mi smo poslani.

Da bismo mogli izvršiti to poslanje, Isus i nama daje vlast nad nečistim dusima. Tu vlast ne trebamo shvatiti samo u doslovnom smislu. Riječ je o pozivu i daru da u njegovo ime budemo svjedoci Božje ljubavi i dobrote prema čovjeku. Dobili smo vlast nad nečistim dusima ne zato da bismo vladali drugima, nego da bismo im služili. Zato nas Isus šalje da budemo blizu bolesnima, ranjenima, odbačenima, obeshrabrenima, zarobljenima zlom i grijehom, svima onima kojima je potreban znak da ih Bog nije zaboravio. Kršćanski navještaj nikada ne smije ostati samo na riječima. On mora obuhvatiti cijeloga čovjeka: njegovu duhovnu potrebu, ali i njegovu materijalnu, emocionalnu i društvenu ranjenost. Kršćanin ne smije biti ravnodušan prema koji pate. U njima trebamo prepoznati samoga Krista.

Isus nam u poslanju daje i jednu uputu koja nam se na prvi pogled može učiniti neobičnom, a koju se može i pogrešno protumačiti. Svoje učenike najprije šalje onima koji su im najbliži. Ne čini zato što drugima ne želi dobro ili što želi zatvoriti svoje poslanje u granice jednoga naroda. Čini to zato što zna da dobro koje činimo dalekima malo vrijedi ako ga ne činimo onima koji su nam blizu. Ljubav koja ne počinje u vlastitoj kući lako postane samo prividna ljubav. Poslanje koje zaobilazi najbliže lako se pretvori u bijeg od odgovornosti koja je baš nama povjerena.

Prema toj Isusovoj logici, svatko je od nas poslan najprije onima koji su mu blizu. Poslani smo najprije u svoju obitelj: svome mužu ili ženi, svojoj djeci ili roditeljima, braći i sestrama, onima s kojima dijelimo svakodnevicu. Ali “naši” nisu samo članovi naše obitelji. “Naši” su i oni koji su nam povjereni: ljudi s kojima živimo, radimo, molimo, susrećemo se; oni koji ovise o našoj odgovornosti, našoj dobroti, našoj strpljivosti, našem poštenju.

Često se dogodi da se izvan vlastite obitelji prikazujemo dobrima. U župnoj zajednici možemo biti aktivni, na poslu cijenjeni, u školi ili društvu omiljeni. Sve to može biti dobro. Ali sve to vrijedi malo ili nimalo ako u vlastitoj kući nismo takvi. Ako s onima najbližima ratujemo, svađamo se, ne razgovaramo; ako smo prema njima nasilni, sebični, lijeni ili neodgovorni; ako ih ranjavamo svojom ovisnošću o piću, kocki, drogi ili nekoj drugoj zarobljenosti. Isus nas danas šalje upravo ondje gdje je najteže: među naše najbliže. Šalje nas ondje gdje se ne možemo sakriti iza lijepih riječi. I gdje drugi najbolje znaju kakvi smo.

Ali to što smo poslani najprije svojima ne znači da smo poslani samo svojima. Najbliži nisu granica našega poslanja. Oni su njegovo prvo mjesto. Oni su početak, provjera i škola naše ljubavi. Ako ondje učimo ljubiti, opraštati, služiti i nositi terete jedni drugih, tada postajemo sposobni otvoriti se i svima drugima te i njih ljubiti, i njima opraštati i služiti, nositi i njihove terete. Tada se naše poslanje širi prema rodbini, susjedima, članovima župne zajednice, mjestu u kojem živimo, kolegama na poslu, učenicima i nastavnicima u školi, prema društvu u kojem se nalazimo. A odatle i prema svima, osobito prema onima kojima su najpotrebnije naša ljubav, blizina i pomoć.

Tako je bilo i s izraelskim narodom, o kojemu govori prvo čitanje. Bog ga nije izabrao zato što je bio bolji od drugih naroda, nego zato što je s njim imao plan koji uključuje sve narode. Izabrao ga je da bude kraljevstvo svećenika i narod svet, ne kao povlaštenu skupinu zatvorenu u sebe, nego kao znak svoje blizine i blagoslova za druge. Isto vrijedi i za nas kršćane i za Crkvu, o kojima govori drugo čitanje. Nismo izabrani zato što smo bolji od drugih ili zato što smo to zaslužili. Izabrani smo jer nas Bog ljubi, ali i zato da bismo tu njegovu ljubav svjedočili svima. Izabrani smo da bismo bili poslani.

Da, zato nas je Isus izabrao, kao što je izabrao i prvu Dvanaestoricu. On i nas danas šalje, kao što je poslao i njih na početku. Šalje nas najprije onima koji su nam najbliži, ali nikada samo njima. Jer njiva na koju nas šalje i koja i danas treba radnike nije samo naš dom, samo naša župa, samo naša biskupija, samo naš narod. Njegova je njiva cijeli svijet. Isus sa sućuti vidi potrebu toga svijeta za Bogom i njegovom ljubavlju. Ali da bi se ta potreba mogla susresti s Božjom ljubavlju koja nam se u njemu objavila, potrebni su mu radnici. Zato je poslao apostole. I nas šalje. I poziva nas i na molitvu da Bog pošalje radnike u svoju žetvu. Odazovimo se tom pozivu na molitvu. I još više: odazovimo se Isusovom pozivu da i sami budemo ti radnici.

Slika: Volodymyr Orlovsky, Harvest (Žetva), 1882, javna domena, Wikimedia Commons