“Franjo Emanuel Hoško (1940. – 2019.): franjevac i trsatski graditelj dijaloga”

Riječka nadbiskupija i Franjevački samostan organizirali su 23. ožujka, u Auli pape Ivana Pavla II. u Trsatskom svetištu okrugli stol “Franjo Emanuel Hoško (1940. – 2019.): franjevac i trsatski graditelj dijaloga”. Na događaju ispunjenom emocijama i sjećanjima na ovog istaknutog trsatskog franjevca, pozdravnu  riječ uputio je trsatski franjevac Ivan Miklenić, a događaj je moderirao crkveni povjesničar Marko Medved. Svojim dolaskom skup je podržao riječki nadbiskup Mate Uzinić.

Osam predavača predstavilo je lik i djelo ovog franjevca koji je bio čovjek komunikacije, povjesničar, propovjednik kojega se rado slušalo, a o tome su govorili: franjevci Matija Koren i Danijel Patafta, novinarke Ana Mušnjak i Mirjana Grce, kao i drugi bliski Emanuelovi suradnici, Bruno Lončarić, Marijana Medanić, Veronika Butorac i Natalija Bogović. Franjo Emanuel Hoško je od dolaska u Rijeku, u drugoj polovici šezdesetih godina, svoje veliko znanje i franjevački identitet, obilježen jednostavnošću i pristupačnošću, stavio u službu Crkve u Rijeci i šire Riječke metropolije, istaknuo je Medved u uvodnom govoru. Iz toga razloga, četiri godine nakon njegove smrti, a uoči Emanuelovog rođendana (25. ožujka 1940.) , okupili su se u znak sjećanja na njegov izniman znanstveni opus, valorizaciju sakralne baštine Trsata te svjedočanstva kulture dijaloga. Predavači su također govorili i o Hoškovom životu u trsatskom samostanu, doprinosu povijesti franjevaštva u Hrvatskoj te njegovom pastoralnom angažmanu.

Posebno emotivan trenutak bio je video kojega je pripremila novinarka Mušnjak s isječcima propovijedi koje je ovaj franjevac s jasnim i još uvijek aktualnim porukama izgovarao za ambonom u trsatskoj bazilici.

„Evanđelje se ne naviješta samo govorom, nego susretom, pristupanjem, pružanjem ruke i svjedočenjem vlastitog života. Imamo li hrabrosti prihvatiti riječ „vazam“ koja znači izlazak iz situacije i novi početak? Imamo li hrabrosti osloniti se na istinu vlastitoga života, a to je da smo Kristom obilježeni i da je Njegova sudbina i naša? To se ne odnosi samo na završetak života jer je Krist pobijedio smrt. On je pobijedio i grijeh, On je pobijedio i zlo. I od nas se očekuje, kao što je Petar mogao reći za sebe i ostale apostole, da budemo svjedoci da se može pobijediti zlo, da se može pobijediti grijeh! Ako se kršćani ne udruže i ne pokažu da su zajedno s Kristom pobijedili zlo i grijeh te su zajedno s Njim poslani na novi početak, onda je Krist za nas uzalud trpio, umro i uskrsnuo.“, istaknuo je Hoško u jednoj od propovijedi.

U susretima i razgovorima s ljudima uvijek je bio susretljiv i otvoren svim temama. Svoje je sugovornike utvrđivao u ljudskom dostojanstvu. U Jednom razgovoru objasnio je da govoriti o Bogu znači govoriti o čovjeku. Ne može se govoriti o Bogu, a ne računati s time da je Bog postao čovjekom, da je Krist Bog i čovjek. Očenaš nije samo molitva, to je prije svega garancija ljudskog dostojanstva. Pokušavao je poruke evanđelja učiniti shvatljivima i prihvatljivima kao odgovor na izrazita antropološka pitanja. Profilirao se u vrhunskog znanstvenika, ali nikada nije zaboravio biti svećenik, tj. nije zanemario pastoral. Bio je vrhunski analitičar i sintetičar. Njegova teologija nije bila ‘kancelarijska’, nego je postala živa dinamika stvarnosti u kojoj je živio. Bio je inicijator i organizator teoloških tribina, tzv. Trsatskih razgovora („Hoškovih tribina“) u kojima se doticao vjerskih, kulturnih i društvenih tema u koncilskom duhu dijaloga. Trsat je bio njegova inspiracija i srce pastoralnog života. Bio je „hodajuća evangelizacija“, imao je širinu, spajao je nespojivo i zato je Rijeka bila idealno mjestu za njegov pastoralni rad – samo su neki od zaključaka predavača okrugloga stola.

U završnoj raspravi uključili su se i Hoškovi prijatelji, suradnici te bivši studenti koji su prepričavali anegdote i osobna iskustva u zajedničkim susretima.  Zahvale sudionicima i završni govor održao je gvardijan franjevačkog samostana Krunoslav Kocijan.