5. vazmena nedjelja (A), 2026.

Vjera je milost, dar, ali da bi bila potpuna i autentična, traži i naš pozitivan odgovor. Ona zato zahtijeva da je s povjerenjem prihvatimo i da na njoj radimo, da je produbljujemo. Samo tako dar vjere može postati i naš osobni i autentični odgovor vjere.

Današnje nas evanđelje vodi u dvoranu posljednje večere. U Ivanovu evanđelju, u dvorani posljednje večere, nema riječi ustanovljenja euharistije, ali ima simbolike i otajstva koje susrećemo u euharistiji. Kao što je euharistija Isusova oporuka, ono najvažnije što nam je ostavio, tako je i Ivan sve što je Isus govorio i činio u dvorani posljednje večere pretvorio u Isusovu oporuku.

Danas smo iz te Isusove oporuke pročitali dvije važne poruke.

Prva je da on odlazi kako bi nam u Očevu domu pripravio mjesto. Ne radi se ovdje o nekom mjestu u prostornom smislu, pa ni samo o mjestu „na nebu“. Riječ je o onom duhovnom Domu o kojemu govori drugo čitanje. Taj duhovni Dom jest Crkva, odnosno kršćanska zajednica. Svojim odlaskom, kojim nam pripravlja mjesto, Isus je omogućio da se dogodi novi Božji narod: Crkva u kojoj svatko ima svoje mjesto i svoju službu, svoje poslanje.

Druga je poruka da onaj tko vidi Isusa, vidi Oca. Boga ne možemo nikada do kraja spoznati svojim ljudskim spoznajama. Jednako su smiješni oni koji znanstveno dokazuju da Boga nema, kao i oni koji znanstveno dokazuju da on postoji. Sve su to tek slutnje koje se mogu protumačiti i ovako i onako. Boga ne možemo dokazati. Ipak, možemo ga „vidjeti“ gledajući i slušajući Isusa. Isus je objava Boga. Ono što nam evanđelje prenosi o Isusu, način je na koji Bog progovara o sebi.

Da bi se u Isusu vidjelo Oca, ne treba nam znanstveni pogled. Potreban nam je onaj dublji pogled: pogled srca, pogled koji prodire dalje od onoga što se vidi fizičkim očima i čuje fizičkim ušima. Taj se pogled zove vjera.

Vjera je milost, dar, ali da bi bila potpuna i autentična, traži i naš pozitivan odgovor. Ona zato zahtijeva da je s povjerenjem prihvatimo i da na njoj radimo, da je produbljujemo. Samo tako dar vjere može postati i naš osobni i autentični odgovor vjere.

Ako je autentičan, odgovor vjere ne zaustavlja se na tome da mi vidimo Boga i ispovjedimo Isusa. On nužno postaje navještaj vjere drugima. Čini da i drugi, slušajući naše riječi i gledajući naša djela, mogu prepoznati Boga; da u nama mogu čuti i vidjeti Boga Isusa Krista u kojega mi kršćani vjerujemo, kojega Crkva propovijeda i želi ponuditi svima. I da i oni mogu otkriti onu najvažniju poruku koju nam je Bog objavio i pokazao u Isusu Kristu: poruku da je Bog ljubav. I da, kako je evanđelist Ivan razumio ono što je Isus govorio, onaj „tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1 Iv 4, 16).

Foto: James Tissot, Posljednja večera (La Cène légale), 1886.–1894., Brooklyn Museum, javna domena.