Duhovi, 2026.

Evanđeoski ulomak liturgije Duhova ponovno nas vraća u večer onoga prvog dana u tjednu, kada se uskrsnuli Isus prvi put očitovao svojim učenicima. U tom prvom susretu nalazimo mnoge važne naglaske za kršćanski život i za život Crkve. Mi ćemo se ove godine zaustaviti na jednom od njih: na znakovima Isusove muke: njegovim probodenim rukama i probodenom boku, koje želim povezati s pozdravom Krista uskrsloga i njegovim poslanjem.

Znakovi Isusove muke nisu nestali njegovim uskrsnućem. Oni su preobraženi. Zato Isus raspet na križu – a križ je bio strašno stratište na kojemu su ubijani oni kojima su bila uskraćena sva prava i svako dostojanstvo – u nama ne izaziva odbojnost, nego privlačnost. Križ na kojemu je Isus raspet, preobražen Uskrsom, prestao je biti samo stratište i postao znak Božje beskrajne ljubavi.

Zato i Isusovo proslavljeno tijelo na sebi trajno nosi znakove križa. Oni nisu ondje zato da nas uznemire, nego da nas podsjete kako nas i koliko nas Bog u Isusu ljubi. Ali ondje su i zato da bismo te Isusove rane prepoznali na svojoj patničkoj braći i sestrama: na žrtvama gladi, nasilja, rata, korupcije i nepravde, bolesti i nesreće… I da bismo ih, svojim služenjem u ljubavi, slijedeći Isusa i njegov put služenja, pomogli preobraziti u znakove njegova uskrsnuća.

To je naše kršćansko poslanje. To je poslanje Crkve. Uskrsnuli Isus, koji je uzašašćem na nebo dovršio zemaljski dio svojega poslanja, sažeo ga je u poslanje da činimo ono što je on činio prije nas: „Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.“ On je izvršio ono što mu je Otac povjerio. Sada je red na nama, njegovim učenicima. Mi trebamo nastaviti njegovo djelo.

To je, uz ostalo, uvijek poslanje mira i pomirenja, na koje nas želi podsjetiti i pozdrav Krista uskrsloga: „Mir vama!“, koji se u današnjem evanđelju dvaput ponavlja. Zato je briga za mir i pomirenje jedna od trajnih zadaća svih kršćana. Mir koji počiva na pomirenju – mir koji smo u Božje ime poslani i osposobljeni nuditi svima – nije tek odsutnost rata. To je biblijski shalom: punina života, sklad s Bogom, s drugima, sa samima sobom i sa stvorenim svijetom.

Takav se mir ne može pronaći nigdje drugdje nego u Bogu. Ali taj mir nije nešto pasivno. On traži ljude koji će ga unositi u svijet. Zato su mirotvorci oni koji Božji mir pretvaraju u konkretna djela pomirenja, pravde, dobrote i služenja. Oni su doista Božji sinovi i kćeri.

Takav se mir ne traži i ne postiže samo za pregovaračkim stolom, kao da bi mir bio tek rezultat nametanja vlastitih interesa i ostvarivanja vlastitih ciljeva. On se traži u molitvi, u obraćenju srca, u opraštanju i u spremnosti da i sami budemo oruđe Božjega mira.

To je mir koji počiva na pravdi i stvara ozračje sklada u kojemu svatko može biti ono što jest i imati ono što mu je potrebno za život. U tom miru nitko nije isključen zato što je drukčiji ili zato što ne pripada našoj zajednici. To je mir koji našim ljudskim zajednicama omogućuje da budu odraz one temeljne zajednice iz koje sve proizlazi i kojoj sve vodi. A tu zajednicu zovemo Bog. To je zajednica Oca i Sina i Duha Svetoga.

Naravno, u vremenu „Trećeg svjetskog rata u dijelovima“ – kako je naše vrijeme opisao papa Franjo, pozivajući nas na sveopće bratstvo i socijalno prijateljstvo – sve nam se to može činiti utopijom. Zato neki teško mogu razumjeti pozive pape Lava XIV. na razoružani i razoružavajući mir, mir koji se ne pouzdaje u snagu moći, nego u snagu ljubavi. Stvarnost svijeta u kojemu živimo, na svim svojim razinama, često se čini vrlo dalekom od toga ideala. Ali upravo zato ne smijemo odustati. Svoje zalaganje za mir trebamo pretvoriti u odgojno-obrazovni projekt koji, prema papi Lavu XIV., započinje u srcu svakoga čovjeka i širi se prema izgradnji pravednijega i uključivijega društva, društva u kojemu ima mjesta za sve, bez privilegija i bez diskriminacije.

Da to nije lako i da će nam u tome trebati pomoć, znao je i Isus. Zato u današnjem evanđelju trebamo uočiti još jedan detalj. Bez njega bi sve ovo doista bilo teško, ako ne i nemoguće. S njime, međutim, postaje moguće. I prestaje biti utopija. Taj detalj je Duh Sveti. Isus kaže: „Primite Duha Svetoga.“

S Duhom Svetim sve postaje moguće, pa i mir u svijetu u kojemu se događaju ratovi i vlada nemir. S njim se rastvara nebo i postaje dio naše ovozemaljske stvarnosti, a naša ovozemaljska stvarnost postaje odraz neba. Duh Sveti srca koja su sumnjala ponovno pali ognjem ljubavi. On prestrašene ljude preobražava u hrabre svjedoke. On neprijatelje preobražava u braću i sestre. On i Crkvu, u bogatstvu različitih službi i darova, koji su znak njezina bogatstva, čini živim i jedinstvenim organizmom u kojemu Isus i u našem vremenu nastavlja svoje djelo.

To je djelo pomirenja ljudi s Bogom i ljudi međusobno. To je djelo unošenja mira u naša srca i naše živote. To je djelo spasenja svijeta i posvećenja svakog čovjeka.

Slika: Uskrsli Krist ukazuje se svojim apostolima
Freska iz velikog klaustra bazilike Santa Maria Novella u Firenci.
Izvorni naslov: The Risen Christ appears to his Apostles
Foto: Lawrence OP / Flickr
Licenca: CC BY-NC-ND 2.0 Izvor: https://www.flickr.com/photos/paullew/49780661251/?fbclid=IwY2xjawR-PstleHRuA2FlbQIxMABicmlkETB0ZG9JTmxBM3FNRk9BMXp4c3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHlVuDdHUfZfg99cGmV3KH5CK6vBhj5AYXjZUB3rcZ7wqjbxBi2zcU2_Xp0Sg_aem_iTFxjcAE5NpmXGeH7OL8Uw