28. nedjelja kroz godinu (C), 2025. – Dan zahvale za Božja dobročinstva

U Isusovo vrijeme – biti gubavac značilo je biti društveno i duhovno mrtav. Tako su se i odnosili prema njima. Najteže je bilo to da se ta društvena izolacija prelijevala na religioznu razinu: guba je bila znak krivnje, znak grijeha. Po općem vjerovanju, gubom su bili „okuženi“ oni koji su se ogriješili zbog zavisti, oholosti, ubojstva, krivokletstva, incesta. Zato su gubavci bili izbačeni iz hrama i sinagoge, nije im bilo dopušteno slušati Božju riječ niti sudjelovati u molitvi. Mnogi su zbog toga osjetili da su otpisani – ne samo od ljudi, nego i od Boga.
To je kontekst današnjeg evanđelja. Kad ga čitamo danas – već bez stvarne gube, ali s njezinom simbolikom koja je grijeh – otvaraju nam se važne poruke. Izdvojit ću nekoliko slikovnih mjesta i pokušati produbiti ono što evanđelist i Isus žele reći nama koji živimo u drukčijem vremenu, ali s istim ljudskim ranama.
Prvo: simbolika broja deset. Desetorica gubavaca obraća se Isusu i biva izliječeno. U Bibliji broj deset često označuje cjelinu. Ako gubu čitamo kao simbol grijeha, poruka je jasna: grešnici nismo samo neki – svi smo. Svi smo sagriješili; svima nam treba ozdravljenje. Bog, koji nam se objavio u Isusu Kristu, jedini je koji liječi. Treba nam stoga prepoznati sebe među onom desetoricom i, s njima, uputiti krik: „Smiluj nam se!“
Drugo: zajedništvo gubavaca. Devetorica su bili Židovi, jedan Samarijanac. Dok su bili „zdravi“ predrasude su ih razdvajale; mržnja i podjele činile su da ne mogu biti zajedno. Kad su postali gubavi – izloženi istoj poniženosti – mogli su biti zajedno. Bolest, to jest svijest o vlastitoj ranjivosti i grešnosti, ujedinjuje; zdravima je važno tko je tko, bolesnima to prestaje značiti. Njihova zamolba Isusu upućena je u množini: mole zajedno, solidarno. Ta slika nas podsjeća na obavezu Crkve: osuditi svaku isključivost i njegovati uključivost. Ne smijemo se zatvarati u vlastitu sigurnost i zanemariti druge; Kristova je poruka – poslanje za sve, briga za sve. Molimo za spasenje svih.
Treće: udaljenost od Isusa. Evanđelist nam naglašava da su se gubavci obraćali izdaleka. To je povijesno i praktično – gubavci su morali držati udaljenost – ali ima i dublje, teološko značenje. Luka sam nije osobno poznavao Isusa; molitva koja dolazi „izdaleka“ – iz budućih vremena, iz naše vjere – nije manje djelotvorna. Nije nužno fizički dodirnuti Isusa da bismo bili uslišani. Krist je solidaran s ljudima svih vremena; i naše „izdaleka“ upućene molitve mogu zagrijati njegovo srce.
Četvrto: ozdravljenje na putu. Gubavci su izliječeni „na putu“ – ozdravljenje se nije dogodilo u jednom čarobnom trenutku. Put spasenja je proces. Želimo sve odmah, ali Božje oslobođenje često se ostvaruje kroz put – s padovima i novim ustajanjima. Put Krista vodi preko križa do uskrsnuća; i naše oslobođenje traži ustrajnost i strpljenje. Primjer Naamana iz prvog čitanja to pokazuje: htio je ozdraviti odmah; kad nije našao trenutni odgovor, htio je odustati. Po savjetu prijatelja, odlučio je učiniti ono što mu je rekao prorok. Ustrajnost mu je povratila povjerenje u Boga i dogodilo se ozdravljenje.
Peto: samo jedan se vratio zahvaliti – Samarijanac. Desetorica su ozdraljena, ali samo onaj koji je razumio da spasenje nije plod vlastitih zasluga se vratio da dade slavu Bogu. Za Židove toga vremena pravednost je bila često vezana uz „opsluživanje Zakona“. Zato su se oni zadovoljili povratkom pred svećenike i obnovom društvenog statusa. Samarijanac, svjestan da je sve milost koju ni na koji način nije mogao zaslužiti baš zato što je Samarijanac, vraća se da zahvali — i time „podaje slavu Bogu“. Ali zahvalnost ne ostaje zatvorena u sebi: Isus u tom trenutku daje i poslanje: „Ustani! Idi!“ – zahvala vodi u poslanje. I mi smo pozvani: zahvalnost nas upućuje natrag među one koji su još uvijek isključeni, da ih privedemo k zajednici, da im pomognemo da ne ostanu gubavi i odbačeni – ni od ljudi, a posebno ne od Boga. Kao što sv. Pavao piše Timoteju (a nama danas): cilj je da i oni dosegnu spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom.
Zaključno možemo reći da nas Božja dobročinstva pozivaju na zahvalu i na djelovanje. Neka nam ova prispodoba bude poticaj – da prepoznamo vlastitu potrebu za ozdravljenjem, da budemo solidarni s poniženima, da se ne zadovoljavamo površnim „vraćanjima“ u red, nego da zahvalnost pretvorimo u poslanje. Tako ćemo i mi – po milosti – postati sredstva njegova ozdravljenja i milosrđa u svijetu.

Slika: Maria Cavazzini Fortini, akvarel (2018) https://www.lapartebuona.it/la-guarigione-dei-10-lebbrosi-nellarte-un-commento-di-micaela-soranzo/?fbclid=IwY2xjawNVk6NleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFyVFNUTk1FZURYVkZwdG9BAR5zKXYCS6Ss3qU0eZ7iEUBq1vS7UNkpHrBf8tbHveK3IVpHhPVXYHcBJckvPg_aem_RklvTp_c1Nq01Yu6Vx8OUg