5. korizmena nedjelja (A), 2026.

Isusovi prijatelji u Betaniji prolaze kroz teške trenutke. Pozvali su Isusa da dođe i pomogne im, da im ozdravi brata, ali on nije dolazio. Mole ga, a on kao da ne čuje. A bio im je prijatelj.
Tko su, zapravo, Isusovi prijatelji u Betaniji? To nisu samo Marta, Marija i Lazar. To su svi koji pripadaju zajednici njegovih učenika, svi članovi Crkve svih vremena. To smo i mi u ovom trenutku povijesti, obilježenom ratovima i neprijateljstvom među ljudima. To su i svi oni koji mu, svatko svojim jezikom i na svoj način, upućuju istu molbu: „Gospodine, evo, onaj koga ljubiš, bolestan je.“
Isus ne žuri doći pomoći svojim prijateljima u nevolji ne zato što mu nije stalo, nego zato što ne želi da svoju nadu utemelje na ovozemaljskoj stvarnosti. Da je došao prije i ozdravio Lazara, njegovi bi prijatelji mogli pomisliti da je došao zato da ih čuva od ovozemaljskih kušnja i da im osigura zdrav i bezbrižan život. Ali Isusovo poslanje nije bilo ukloniti patnju, bolest i fizičku smrt. Još manje mu je bilo poslanje svoje prijatelje zaštititi od toga. Patnja, bolest i smrt pripadaju ovom životu. Naše prijateljstvo s njim ne oslobađa nas od toga.
Umjesto da ih oslobodi patnje, Isus u tom znakovitom događaju čini nešto drugo. Objavljuje se kao Bog koji se svojim prijateljima pridružuje u patnji. On je Bog koji suosjeća i plače s njima i zbog njih. I drugi plaču, osobito Marta i Marija. Ali njihov je plač drukčiji od njegova. Za njih je s kamenom navaljenim na grob sve završilo. Za Isusa nije. Za njega su bolest i fizička smrt tek teška i tužna životna epizoda, nakon koje život započinje u punini. Isus ne nudi olakšanje za ovozemaljsko trpljenje niti samo produžuje ovozemaljski život. On otvara perspektivu života nakon smrti. Tako on sam postaje lijek i liječnik, omogućujući svima koji u njega vjeruju da žive zauvijek: „Ja sam uskrsnuće i život!“
U ovoj petoj korizmenoj nedjelji trebali bismo prepoznati same sebe u Lazaru i njegovoj sputanosti i smrtnosti, u njegovim sestrama Marti i Mariji i njihovoj boli, razočaranju i vapaju, te u Isusovim učenicima i njihovoj zbunjenosti i strahu pred onim što dolazi. Sve je to simbolički sadržano u kamenu navaljenom na Lazarov grob i u nemoći koju taj kamen predstavlja. U svemu tome trebali bismo prepoznati i vlastitu egzistenciju, ali i svoje kršćansko poslanje u današnjem svijetu. Suočeni s porastom nasilja i mržnje, sa širenjem ratova, ekonomskom neizvjesnošću i sveopćim nemirom, često ne znamo kako dalje. Čini nam se kao da je na nas navaljen težak kamen koji nam ne dopušta živjeti. Tome možemo dodati i osobnu bolest ili bolest i smrt neke drage osobe, ali i sve druge svakodnevne probleme s kojima se suočavamo u svojim obiteljima, na radnim mjestima, u društvu, a možda i u Crkvi. Upravo zato potrebno je dopustiti Isusu i svima onima koje je on pozvao i poslao da u njegovo ime odvale kamen s našega groba, odnosno da nam pomognu svojom stručnošću, blizinom, suosjećanjem i ljudskošću odvaliti i naš kamen: kamen naših strahova i naših očaja, ali i kamen pod kojim se nalaze naše lažne sigurnosti, naši planovi, naše sebičnosti i sve ono što nas zatvara i dijeli od Boga i od drugih.
Vjerujem da ovome svatko od nas može dodati neki svoj „kamen“, nešto što nas čini manje živima, jer nas udaljava od Boga i od onih kojima bismo trebali biti blizu. I da svi imamo nekoga tko nam je u svemu tome blizu, tko nam predstavlja Isusa i njegovu blizinu i suosjećanje. Isus nas u ovom korizmenom vremenu poziva da i mi na njegov način budemo blizu drugima. I da ne živimo zatvoreni u sebe i svoje interese, nego da svoj život usmjerimo prema Bogu i prema drugima, osobito onima kojima je potrebna naša blizina i pomoć. Tako i njima Isus po nama može doći i pružiti im svoje suosjećanje i blizinu.
Na to nas poziva cijela današnja liturgija, a osobito drugo čitanje iz Poslanice Rimljanima, u kojem nas sveti Pavao podsjeća da Duh Kristov, Duh Božji, prebiva u nama. Ako on prebiva u nama, onda nam je sve moguće. Onda je i Isusu po nama sve moguće. Jer: „Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.“ Tada smrti, one vječne, više nema, jer Duh Sveti jest ljubav, a ljubav ne umire. Tada i bolest i smrt zadobivaju novo značenje, jer u ljubavi je sve drukčije. Ona, kaže sveti Pavao na drugome mjestu, „sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje“ (1 Kor 13, 7-8).

Slika: Michelangelo Merisi da Caravaggio, Lazarovo uskrsnuće (Resurrezione di Lazzaro), oko 1609., ulje na platnu, Museo Regionale di Messina (Reprodukcija preuzeta s Wikimedia Commons, 21. 3. 2026.)