Treća nedjelja kroz godinu – Nedjelja Božje Riječi

Ono što činimo u prvom dijelu svakog euharistijskog slavlja, koji nazivamo Služba riječi, danas smo pozvani činiti s još većom pažnjom: slušati ulomke iz Staroga i Novoga zavjeta, razmatrati ih i prepoznati njihovu poruku nama – danas. Naime, Treća nedjelja kroz godinu obilježava se i kao Nedjelja Božje riječi.

Božja riječ, sadržana u Svetom pismu – u Starom i Novom zavjetu – za kršćane je od iznimne važnosti. Mnogi toga nisu dovoljno svjesni. Neki nikada nisu otvorili Bibliju. Neki se s Božjom riječju susretnu samo nedjeljom ili prigodno. Ne govorim to da bismo se prozvali, nego da bismo se pokrenuli. I zato nam je potrebna ova nedjelja – da se ponovno sjetimo, da ponovno otkrijemo, da se ponovno vratimo izvoru.

U Božjoj riječi nalazi se temelj našega kršćanskog poziva i poslanja Crkve. Zato se uvijek iznova trebamo vraćati tom neiscrpnom izvoru nadahnuća. Sveto pismo nije zbirka lijepih citata, nego putokaz. Sastoji se od mnoštva različitih knjiga, različitih stilova i žanrova; ali u toj raznolikosti skriva se jedna velika cjelina: povijest spasenja – povijest Božjih poziva upućenih ljudima kroz različita vremena. I kada naš osobni poziv crpi nadahnuće iz Svetoga pisma, tada i naš život – i život Crkve kojoj pripadamo – postaje dio te iste povijesti spasenja.

Među svim pozivima i poslanjima o kojima nam govori Božja riječ, osobitu pozornost zaslužuje poziv Božjega Jedinorođenog Sina. U njegovu dolasku među nas – koji priprema Stari zavjet, a svjedoči Novi – događa se vrhunac povijesti spasenja. Evanđelist Matej taj poziv prepoznaje u pozivu Isusa iz Nazareta. I da bi Isusov poziv povezao s ranijim Božjim zahvatima, Matej ga prikazuje kao novi Izlazak. Zato u svoje evanđelje nastoji uklopiti etape toga puta: od bijega u Egipat radi spasenja života, preko povratka u Obećanu zemlju; od krštenja – koje podsjeća na prolazak preko Crvenoga mora – do pustinje, koja priziva četrdeset godina hoda Izabranoga naroda; od Galileje pogana, gdje Isus djeluje, do Jeruzalema i dovršenja poslanja u muci, smrti i uskrsnuću – u novoj Pashi.

Dio tih Matejevih naglasaka čuli smo u današnjem evanđelju. U središtu je Izaijin navještaj: poganska Galileja doživjet će prosvjetljenje. No taj tekst je uvod u ono što slijedi – a to se tiče i nas, i našega poziva. U pozivu četvorice prvih Isusovih učenika – koji je u temeljima novoga Božjeg naroda, Crkve – Crkva i svaki kršćanin mogu prepoznati obrise vlastitoga poziva. Današnje evanđelje otkriva i ključne značajke toga poziva.

Prvo: to je Isusov poziv da ga slijedimo, odnosno – da budemo s njim.

I drugo: taj se poziv pretvara u poslanje – da budemo poput njega. To znači da smo, poučeni Isusovim načinom života i njegovim djelovanjem u Galileji, i mi pozvani naviještati Kraljevstvo Božje. Ali ne samo riječima – nego i djelima: u odnosima, u praštanju, u solidarnosti, u zauzetosti za najmanje, u milosrđu koje nije osjećaj, nego izbor.

Navještaj Božje riječi uvijek je povezan s živim i osobnim iskustvom Isusa Krista: s onim što smo sami vidjeli i čuli, što smo sami okusili živeći s Isusom i idući za njim. Zato se kršćanski život ne može zaustaviti na ispovijedanju istina, ma koliko one bile važne. On mora postati i svjedočanstvo – svjedočanstvo osobnog susreta i prisutnosti Isusa Krista u vlastitom životu. Zbog toga navještaj Božje riječi ne smije biti puko moraliziranje niti bezdušna opsjednutost etičkim kodeksima. On treba biti naše sudjelovanje u novom životu Uskrsloga. Mora biti život „po Kristu, s Kristom i u Kristu“ – život koji u sebi nosi njegovo poslanje spasenja za sve ljude.

A budući da smo na završetku Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, važno je dodati i ovo: Božja riječ, koja je zajedničko nadahnuće svim kršćanima, poziva nas na međusobno jedinstvo. I to nije sporedno. Jedinstvo je znak vjerodostojnosti onoga što naviještamo. To od nas zahtijeva da bez podjela i mržnje budemo jedno s Kristom – a u Kristu i s drugim kršćanima, i sa svim ljudima. Jer u Kristu smo svi braća i sestre. U znak tog zajedništva, u ovoj osmini učinimo barem jedno: izmolimo Očenaš za kršćane druge tradicije; ili pročitajmo zajedno jedan evanđeoski odlomak; ili učinimo jedno djelo ljubavi zajedno.

Jedinstvo ne želi poništiti razlike među nama. Razlike nisu naš nedostatak. Ako su nadahnute Božjom riječju i Isusovim primjerom, one su naše bogatstvo. Tada nas naše različitosti mogu na različite načine učiniti još sličnijima Bogu. Naime, jedinstvo u različitosti prepoznaje bogatstvo mnogih poziva u jedinstvenoj povijesti spasenja, koja svoj vrhunac i dovršenje ima u Isusu Kristu. Ta povijest se nastavlja u prostoru i vremenu: u pozivima nas kršćana i naših crkvenih zajednica.

Zajedno – u jedinstvu – možemo biti Kristova Crkva u pravom smislu te riječi. Jer, kako svjedoči sveti Pavao: Krist nije i ne može biti razdijeljen. On je raspet za sve. Ako je Krist jedan, neka i naša riječ bude jedna: riječ evanđelja – i neka naš život bude njezin prijevod.

Fotografija: Sveto pismo https://www.vaticannews.va/it/papa/news/2019-09/papa-istituisce-domenica-parola-dio-motu-proprio.html?fbclid=IwY2xjawPhcENleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFyVFNUTk1FZURYVkZwdG9Bc3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHmJq6hxQ7Jy8Me1aIR5gfjFuuiKDYtpFpDC9dPBzK6e3pEQ9fTz4XjR0iRyu_aem_zabPVEyoiimrHLgiojdq1w