Nadbiskup u Praputnjaku: Poput sv. Josipa napustimo svoje snove i slijedimo Božji san

“Vjerovati ne znači samo živjeti po određenim pravilima, vjera nije samo ispovijedanje određenih istina, vjera nije niti pitanje nekih pokreta, pobožnosti, molitvenih susreta. Vjera je, dakako, i istina i pravila i molitva, ali vjera je više od toga. Vjera je povjerenje. Upravo takvu vjeru imao je sv. Josip.” – rekao je riječki nadbiskup Mate Uzinić u propovijedi na poslijepodnevnom misnom slavlju u Praputnjaku u crkvi sv. Josipa 19. ožujka povodom blagdana sv. Josipa zaštitnika župe i mjesta Praputnjak.

Nadbiskup je u propovijedi govorio o vjeri i obraćenju sv. Josipa. O vjeri s tri aspekta: povjerenje u Boga, u druge i u sebe, kao i o obraćenju koje je odustajanje od smjera kojeg smo sami zacrtali, kako bismo mogli poći onamo kamo nas Bog šalje. Takvo je obraćenje potrebno na osobnoj, društvenoj i crkvenoj razini. „Da na osobnoj razini budemo ljudi i kršćani otvorena i čista srca prema svim ljudima, na društvenoj u suradnji sa svima, da budemo graditelji mira, međusobnog povjerenja i poštovanja, a u Crkvi vjerodostojni svjedoci i sudionici u njezinom poslanju i oni koji o Božjoj riječi, o Božjoj ljubavi ne govore samo riječima nego i kao sv. Josip svjedoče konkretnim djelima“, poručio je nadbiskup.

Povjerenje u Boga i drugoga

„Kad se Bog umiješao u njegov život, Josip je odustao od svojih planova da bi s povjerenjem prihvatio Božji plan. Odustao je od svojih snova da bi sanjao Božje snove. To je vjera, povjerenje. Jesmo li poput sv. Josipa i mi spremni napustiti svoje snove i slijediti Božji san?“, rekao je nadbiskup. Sv. Josip je imao povjerenje i u drugoga, u Mariju. „Bez povjerenja ne može se graditi brak, ne može obitelj ići naprijed, ne možemo izgraditi zajednicu. Bez povjerenja ni jedno društvo ne može funkcionirati. Povjerenje je potrebno i nama u Crkvi. Ondje gdje nestane povjerenje, tu se širi sumnja, zavidnost, hladnoća. Tu se lako dogode sukobi, započnu ratovi“, rekao je nadbiskup istaknuvši i treće bitno povjerenje kojeg je imao sv. Josip, a to je povjerenje u samoga sebe bez kojeg niti jedna osoba ne može živjeti zdravo i odgovorno.

Povjerenje u sebe, u mogućnost trajne vjernosti

„I naše je vrijeme obilježeno nepovjerenjem u samoga sebe, u svoje vlastite sposobnosti, u mogućnost trajne odluke i trajne vjernosti. Zato nam je sv. Josip i njegov primjer tako danas potreban. Osobito je potreban našim mladima koji često teško otkrivaju svoj poziv, pa i kada ga otkriju nemaju povjerenje u sebe i svoju sposobnost da mogu odgovoriti na ono na što ih Bog zove. Bilo da je riječ o izboru zvanja, profesije, braka i obitelji, svećeništva ili redovništva. Mnogi ostaju na pragu, ne usuđuju se napraviti onaj početni korak, ne usuđuju se uskočiti i početi plivati. Lakše je stalno odgađati, nego se darovati. Mnogi danas svoj životni put traže u onome što će biti za njih, u onome kako više zaraditi. Ali to nije poziv. Poziv je imati sebe za druge, biti za druge i to ne bilo kako nego na Božji način. Poziv znači služiti, darovati se, znači staviti sebe i svoje sposobnosti, svoje darove, u službu dobra, u službu zajedništva, službu ljubavi u Crkvi, u društvu u obitelji.” – rekao je nadbiskup Uzinić te istaknuo da nas stoga sv. Josip poziva na obraćenje a to je odustajanje od smjera kojeg smo sami zacrtali kako bismo mogli poći onamo kamo nas Bog šalje.

Osobno obraćenje – slijediti zakon ljubavi

Dodao je da je obraćenje potrebno na svim razinama: na osobnoj društvenoj i crkvenoj. „Josip kao ovozemaljski Isusov otac, pomogao je Isusu otkriti kakav je Bog otac. Iz Josipovog odnosa prema zakonu Isus je mogao naučiti da nije najvažnije slovo zakona, nego njegov duh, a to je ljubav. To je ono obraćenje koje se nama mora dogoditi. Trebamo nadići zakon kako bismo mogli slijediti zakon ljubavi.“

Nastavio je pitanjem kakvo lice Boga kršćani pokazuju u Riječkoj nadbiskupiji? „Ne skrivamo li često, onim što činimo i govorimo, pravo Božje lice? Ne pretvaramo li često svoju vjeru i svoj govor o vjeri u moraliziranje, u kritiku, osudu umjesto da smo svjedoci Božje bratske ljubavi. Evo zašto nam je potrebno obraćenje.“

Obraćenje društva – briga za svakog čovjeka

Na društvenoj razini obraćenje znači promijeniti pogled na druge, najprije pogled. Tek kada se čovjek obrati, onda neće više vidjeti u drugima suparnike, neprijatelje, nego će vidjeti braću i sestre. To se ne odnosi samo na one koji misle kao mi, one koji pripadaju mojoj strani, koji pripadaju mojoj grupaciji, mojoj naciji, nego i na one koji su drugačiji od nas. Ne smije nas u tome voditi interes vlastite skupine, nego dobro i dostojanstvo svake ljudske osobe. Brinuti se za svakog čovjeka osobito za one najslabije i najugroženije, one za koje se nitko ne brine.“

Ratove može zaustaviti obraćeno srce

Istaknuo je kako je jedan od velikih problema društva našeg vremena što se lako piše o zlu kojeg drugi čine, a teško primjećuje dobro.

„Svijet neće postati bolji samo zato što uočavamo zlo, postat će bolji onda kada budemo znali prepoznati dobro i kad svatko od nas tom dobru da svoj vlastiti doprinos. Ratove može zaustaviti obraćeno srce koje je spremno na dijalog, koje ne bira stranu moći, nego staje na stranu žrtve, na stranu mira, na stranu čovjeka. Neće nas od rata sačuvati trka u naoružanju. Ona je uzrok ratova. Nego razoružanje, najprije razoružanje srca“, poručio je nadbiskup.

„To se ne odnosi samo na one koji su izravno uključeni u ratove, nego i na nas koji promatramo, ako se može danas uopće reći da netko promatra rat. Jer svaki rat dotiče svakoga. Obraćenost svih nas s obraćenim srcem zahtijeva da na rat gledamo iz perspektive žrtava i ubijene djece, majki koje pokapaju sinove, ljudi koji su ostali bez doma, bez osnovnih uvjeta za život, iz perspektive ekonomskih posljedica koje svi trpimo. To je obraćenje pogleda koje nam je nužno da ne budemo ljudi koji navijaju za sukob, nego ljudi koji mole i rade za mir.“

Obraćenje Crkve – uključenost i sinodalnost

I na crkvenoj razini, nadbiskup je pozvao na obraćenje i uključenost. „To znači obnovu naših zajednica, obnovu naših obitelji naših župa, naše nadbiskupije, naše Crkve. Često vidimo što treba, ali jesmo li spremni uključiti se i pomoći. Ta obnova ne počinje od struktura nego i ona počinje od srca. Ona ne počinje od vašeg župnika nego od vas. Naravno da župnik treba surađivati. Ne počinje ni od mene kao od nadbiskupa nego od vas. Naravno sa mnom. I ona počinje obraćenjem, i ona počinje slušanjem, a ne govorom.“

Objasnio je i zašto je Crkvi toliko važan govor o sinodalnosti i o misionarskom poslanju Crkve, kojeg mnogi ne razumiju. „Biti sinodalna i misionarska crkva to znači biti Crkva koja sluša, koja razlučuje i koja onda izlazi, ide zajedno kao što su to učinili Josip i Marija, zajednički ići za Isusom, bili su bitni sudionici i suradnici njegova poslanja. To je i naš poziv, to je poziv Crkve. Pozvani smo da u snazi Duha Svetoga u svijetu dovršimo Njegovo djelo.”, rekao je nadbiskup i poručio brojnim okupljenim vjernicima neka im sv. Josip isprosi takvu vjeru kakvu je on imao i obraćenje kakvo se njemu dogodilo.

Dodjela župnih zahvalnica

Na misnom slavlju uz župnika Prapurtnjaka Marinka Kajića, koji je predvodio prijepodnevno misno slavlje, suslavili su dekan Bakarskog dekanata i župnik Hreljina i Zlobina Marko Šarić te župnici susjednih župa. Misno slavlje pjesmom je pratio župni zbor pod vodstvom i sviranjem Anite Cibić. Na proslavi je sudjelovao i gradonačelnik Grada Bakra sa suradnicima, a na kraju je župnik Kajić u ime župljana zaslužnim župnim suradnicima dodijelio zahvalnice: Stanku Karioliću za predano služenje župi i Zrinku Vjeku Mičetiću za aktivno sudjelovanje u liturgijskom pastoralu. Nadi Imenković koja je tog dana dobila zahvalnicu Caritasa Riječke nadbiskupije darovao je buket cvijeće za aktivno i predano svjedočenje vjere u Bakarskom dekanatu.

Gordana Fumić