Bdijenje uoči ređenja u riječkoj katedrali: svjedočanstvo, kateheza i molitva u ozračju zahvalnosti

Ozračje ponizne zahvalnosti za svećenička zvanja ispunilo je u četvrtak 23. travnja katedralu sv. Vida na molitvenom bdijenju uoči svećeničkog ređenja đakona Maria Đurića, Matije Luketića i Karla Stipeča. Bdijenje je predvodio Josip Pende, kapelan Župe sv. Mateja apostola i evanđelista na Viškovu te voditelj Odsjeka za kršćansku inicijaciju odraslih. Susret je započeo zazivom Duhu Svetom kroz molitvu i pjesmu, uz glazbenu pratnju zajednice klanjatelja iste župe, a potom je uslijedila kateheza o Crkvi, upućena kako budućim ređenicima, tako i ovogodišnjim katekumenima krštenima u uskrsnoj noći.

Govoreći o novokrštenima, Pende je istaknuo da oni prolaze vrijeme mistagogije – razdoblje dubljeg uranjanja u otajstvo vjere. Opisao ih je kao „novozasađene“, one koji su ne samo postali članovi Crkve, nego su „ucijepljeni u Krista“ i postali dio njegova mističnog Tijela. Kako bi približio tu stvarnost, poslužio se slikom masline: kao što se pitoma grana ucjepljuje u divlju da bi iz nje crpila život, tako su i novokršteni ucijepljeni u Krista.

Dodatno je duhovni rast usporedio sa slaganjem slagalice kojoj nedostaje ključni dio – ugaoni kamen. „Taj ugaoni kamen je Isus Krist“, naglasio je, ističući kako bez njega život vjernika ostaje nedovršen. Posebno je naglasio važnost Crkve kao zajednice i sedam sakramenata kao vidljivih znakova nevidljive Božje prisutnosti.

„Sakramenti su konkretni dodiri Boga s čovjekom – od krštenja do svećeničkog ređenja“, poručio je Pende.

Govoreći o naravi Crkve, podsjetio je na nauk Drugog vatikanskog koncila koji Crkvu definira kao „najprisnije sjedinjenje s Bogom“. Upravo kroz to zajedništvo, rekao je, vjernici postaju znak Božje prisutnosti u svijetu. Svećenici u tom kontekstu imaju posebno poslanje: biti most između Boga i ljudi. „Vjeru ne smijemo nametati – ona se naviješta svjedočenjem“, podsjetio je, pozivajući se na riječi blagopokojnog pape Franje.

U drugom dijelu bdijenja osobno svjedočanstvo podijelio je đakon Karlo Stipeč, jedan od trojice kandidata za svećeništvo. Govorio je o svom putu vjere, obilježenom jednostavnom, ali dubokom pobožnošću njegove bake, koja ga je naučila moliti i usadila prve temelje odnosa s Bogom. „Vjerujem da je upravo ona svojim molitvama izmolila moje zvanje“, istaknuo je.

Njegov put nije bio bez lutanja. Tijekom mladosti udaljio se od Crkve, no kako kaže, vjera je ostala „poput tihe iskre“ u srcu. Preokret se dogodio nakon srednje škole, kada je, kako svjedoči, osjetio poticaj da upiše teologiju – odluku koju i danas smatra darom i milošću.

Posebno je istaknuo razdoblje unutarnje podijeljenosti tijekom studija, ali i ključne trenutke koji su pridonijeli njegovu obraćenju: životnu ispovijed, hodočašće u Međugorje te susrete sa svećenicima koji su autentično živjeli svoj poziv. „Moje obraćenje nije bilo naglo, nego postupno – i traje cijeloga života“, rekao je.

Važnu prekretnicu pronašao je Karlo u služenju mladima u Centar za mlade bl. Miroslava Bulešića, gdje je susreo vršnjake koji ozbiljno žive svoju vjeru. To ga je potaknulo na redovitiju molitvu, sudjelovanje u euharistiji i čitanje Svetog pisma, čime je njegov poziv postupno sazrijevao.

Na svom putu razlučivanja iskusio je i redovnički život, no s vremenom je prepoznao da je pozvan biti dijecezanski svećenik. Nakon formacije u Rijeci i dodatnog školovanja u Italiji, danas se, kako kaže, s radošću približava danu svećeničkog ređenja, zakazanom za 25. travnja 2026.

„Svećeničko ređenje nije kraj, nego početak“, zaključio je Stipeč, ističući kako pred njim i njegovim kolegama stoji novi put – put služenja i zajedničkog hoda prema Nebu.

Bdijenje je završilo euharistijskim klanjanjem te molitvama posvete Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu, u tišini i sabranosti koja je još jednom potvrdila dubinu i značaj trenutka za cijelu zajednicu.

Eva Marković