24. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

I današnji evanđeoski ulomak uzet je iz Isusove Besjede o Crkvi, u kojoj on govori o odnosima koji trebaju vladati među članovima crkvene zajednice. Prošle nedjelje bile su nam ponuđene upute kako postupiti s bratom ili sestrom koji su sagriješili. Cilj nije bio osuditi ih, nego ih ponovo pridobiti. Ove nam nedjelje evanđelje progovara o dužnosti opraštanja.

Dok nastojanje da ponovo pridobijemo brata ili sestru nailazi na granicu njihove slobode, naša spremnost na oprost ne smije imati takvu granicu. Zato Petar pita: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ A Isus mu odgovara: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.“ Drugim riječima: nemoj brojiti. Opraštaj uvijek iznova.

Lako je to reći. Mnogo je teže učiniti. To osobito znaju oni koji su proživjeli ratne strahote, izgubili nekoga od svojih bližnjih ili sami bili žrtve nasilja u obitelji, Crkvi ili društvu. Postoje rane koje dugo zacjeljuju, a neke nas prate cijeli život. Zato ljudi ponekad kažu: „Opraštam, ali ne mogu zaboraviti.“ I možda od njih ne bismo ni trebali tražiti da zaborave. Kršćanski oprost nije zaborav. Nije poricanje zla niti odustajanje od istine, pravde i odgovornosti. Oprost znači ne dopustiti da zlo koje mi je drugi učinio nastavi živjeti u meni kao mržnja i želja za osvetom.

Zato nam je potrebno ono što je sv. Ivan Pavao II. nazivao čišćenjem pamćenja. Prošlost treba pamtiti, osobito radi žrtava i radi toga da se zlo ne ponovi. Ali postoji razlika između pamćenja i zlopamćenja. Pamćenje traži istinu. Zlopamćenje hrani osvetu. Na ovim našim prostorima dobro znamo koliko je opasno kada pamtimo samo svoje žrtve i tuđe krivnje, a ne želimo vidjeti tuđe žrtve i vlastite krivnje. Tako se krug nasilja nastavlja iz generacije u generaciju. Netko ga mora prekinuti.

Odakle nam snaga za to? Isus odgovara prispodobom o sluzi kojemu je kralj oprostio nezamislivo velik dug, a on zatim nije bio spreman oprostiti mnogo manji dug svome sudrugu. Poruka je jasna: prije nego što počnemo računati koliko su drugi dužni nama, trebamo postati svjesni koliko je nama oprošteno. To svaki put molimo u Očenašu: „Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Božje milosrđe koje primamo treba preko nas prijeći na druge. Ne možemo željeti živjeti od Božjega oproštenja, a istodobno drugima potpuno zatvarati vrata oprosta.

To ne znači da oprost automatski znači i pomirenje. Za pomirenje je potrebno dvoje. Potrebni su istina, priznanje zla, odgovornost i, gdje je moguće, popravljanje štete. Katkad je radi zaštite žrtve potrebno i prekinuti odnos. Ali i tada možemo moliti da naše srce ne zarobe mržnja i osveta.

Isus želi da opraštamo zbog drugih, ali i zbog nas samih. Neopraštanje često nastavlja ranjavati upravo onoga koji ne može oprostiti. Oprost ne mijenja prošlost, ali može promijeniti budućnost jer zlu oduzima pravo da i dalje određuje naš život.

Današnje nas evanđelje zato poziva da se svatko od nas zapita nosi li još u sebi neku povredu koju ne uspijeva otpustiti, neku krivnju drugoga kojoj se stalno vraća. Možda još nemamo snage oprostiti. Ali već i želja da ne ostanemo zarobljeni u povredi može biti prvi korak. Možemo je pretvoriti u molitvu Gospodinu da nam oprosti što ne možemo oprosti i otpusti to što ne uspijevamo otpustiti.

To može biti početak onoga oprosta „od srca“ na koji nas Isus danas poziva. Ne do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.

Foto: Henry Ossawa Tanner (1859.–1937.), Krist i njegovi učenici na putu u Betaniju, oko 1903., Musée d’Orsay, Pariz, javno vlasništvo (Public Domain).