20. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

Volimo svoje i nastojmo oko dobra svoga naroda i Crkve. Ali ne dopustimo da ljubav prema svojima postane razlog za odbacivanje drugih. Apostol Ivan kaže da je Bog „veći od našega srca“ (1 Iv 3,20). Veći je i od granica koje mu mi postavljamo. Veći je od naših podjela na naše i njihove, dostojne i nedostojne, bliske i daleke.

Da bismo dobro razumjeli Isusov susret sa ženom Kanaankom iz današnjega evanđelja, moramo se barem nakratko vratiti u njegovo vrijeme i u okolnosti u kojima je živio njegov narod. Isus je bio Židov. Pripadao je narodu koji je imao snažnu svijest o svojoj izabranosti, ali i iskustvo ugroženosti među drugim narodima, vjerama i kulturama. Zato i svoje poslanje najprije usmjerava prema vlastitom narodu. To izričito kaže i Kanaanki: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“

No susret s tom ženom pokazuje da Božji plan ne završava na granicama jednoga naroda. Kanaanka pripada drugom narodu i drugoj vjeri, ali dolazi Isusu s velikim povjerenjem. Ne dopušta da je obeshrabre ni šutnja učenika ni Isusove teške riječi. Ustraje jer vjeruje da je njegova dobrota veća od granice koja ih dijeli. I Isus joj na kraju kaže: „O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“
U ovom susretu već se nazire ono što će nakon uskrsnuća postati jasno poslanje njegovih učenika: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode.“ Bog je svoje obećanje povjerio jednom narodu, ali je njegovo spasenje namijenjeno svima. To je zapravo zajednička poruka svih današnjih svetopisamskih čitanja.

Prorok Izaija najavljuje vrijeme u kojem će se i stranci pridružiti Gospodinu te će se njegov dom zvati „dom molitve za sve narode“. A sv. Pavao, govoreći o odnosu Izraela i poganskih naroda, sve sažima riječima: „Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.“

Da se svima smiluje. To je jedna od najljepših rečenica današnje liturgije. Ona znači da nitko nije izvan dosega Božjega milosrđa. Nijedan čovjek, nijedan narod, nijedna skupina ljudi nije Bogu nevažna. Bog ne prestaje ljubiti čovjeka ni onda kada se čovjek od njega udaljava.

Bog nije vlasništvo nijednoga naroda, kulture ili vjerske zajednice. I mi kršćani ne možemo Boga smatrati svojim vlasništvom. Naprotiv, vjerujemo da nam se on na jedinstven i konačan način približio u Isusu Kristu, utjelovljenom Sinu Božjem, jedinom posredniku između Boga i ljudi. Krist je najprije poslan „izgubljenim ovcama doma Izraelova“, ali je došao radi spasenja svih. Ovu poruku potrebno je prenijeti i u naše vrijeme.

I danas smo često u napasti dijeliti ljude na „nas“ i „njih“. Jedna je krajnost misliti da vrijedimo samo mi i naši: naš narod, naša kultura, naša vjera, naša skupina. Iz toga lako nastaju podcjenjivanje i prezir prema drugima. Ali postoji i suprotna krajnost: toliko se oduševiti drugim da počnemo prezirati vlastite korijene, vlastitu kulturu, narod i vjeru.
Ni jedno ni drugo nije dobro. Kršćanski put nije ni zatvorenost u svoje ni odricanje od svojega. Pozvani smo voljeti i cijeniti ono što nam je dano, ali ne tako da bismo zbog toga manje cijenili druge. Dapače, upravo onaj koji je miran u vlastitom identitetu ne mora se bojati tuđega identiteta. To vrijedi osobito za nas kršćane. Drugi vatikanski sabor podsjeća nas da se i oni „koji nisu primili Evanđelje, na različite načine svrstavaju u Božji narod“ te da oni koji bez svoje krivnje ne poznaju Krista i njegovu Crkvu, a iskreno traže Boga i nastoje vršiti njegovu volju koju prepoznaju po savjesti, mogu postići vječno spasenje (usp. LG 16).
To ne znači da su sve vjere iste niti da je svejedno u što vjerujemo. Ne znači ni da trebamo dobrim proglašavati sve što drugi misle ili čine. Poštovati čovjeka ne znači slagati se sa svime što on zastupa. Ali znači nikada mu ne oduzeti dostojanstvo koje mu je dao Bog.

I upravo bi nam Kanaanka mogla danas postaviti neugodno, ali važno pitanje: Tko su naši Kanaanci? Kome mi unaprijed određujemo da nije „naš“? Strancu? Migrantu? Čovjeku druge vjere? Nevjerniku? Nekome tko politički misli drukčije? Čovjeku čiji način života ne razumijemo ili s kojim se ne možemo složiti? Možda ponekad toliko gledamo etiketu koju smo nekome stavili da više ne vidimo čovjeka.

Isus je pred sobom u Kanaanki vidio više od pripadnice drugoga naroda i druge vjere. Vidio je majku koja pati zbog svoje kćeri. Vidio je čovjeka koji vjeruje. I zato je mogao reći: „O ženo, velika je vjera tvoja!“
Potaknuti današnjim svetopisamskim čitanjima, budimo zahvalni za svoju vjeru, za Katoličku Crkvu kojoj pripadamo, za svoj narod, kulturu i sve ono dobro što smo primili. Volimo svoje i nastojmo oko dobra svoga naroda i Crkve. Ali ne dopustimo da ljubav prema svojima postane razlog za odbacivanje drugih. Apostol Ivan kaže da je Bog „veći od našega srca“ (1 Iv 3,20). Veći je i od granica koje mu mi postavljamo. Veći je od naših podjela na naše i njihove, dostojne i nedostojne, bliske i daleke.

Crkva nije vlasnica Boga ni njegova milosrđa. Pozvana je biti njihov znak i služiteljica. Zato nas današnja Kanaanka poziva da zajedno s Isusom gledamo preko granica koje među ljudima stvaraju narod, kultura, vjera, politika, predrasude ili strah. Jer ondje gdje mi ponekad vidimo stranca i drugoga, Bog uvijek vidi svoje ljubljeno stvorenje.
I želi „da se svima smiluje“.

Slika: Pieter Lastman, Krist i Kanaanka, 1617., Rijksmuseum, Amsterdam. Javno vlasništvo / Wikimedia CommonsSee less