2. korizmena nedjelja (A), 2026.

Ne može se život provesti u sjenici. Prosvjetljenje je dar za put. Treba krenuti za Isusom. I s njim služiti svojoj braći i sestrama, osobito onima koji trpe. I biti im blizu.

Da bismo se duhom vratili u Isusovo vrijeme, evanđelje obično počinjemo čitati dodatkom: „U ono vrijeme.“ Ove je nedjelje drukčije. Današnji evanđeoski ulomak započinje riječima koje nisu naš umetak, nego pripadaju samom evanđeoskom tekstu: „Nakon šest dana.“

Što se dogodilo prije tih šest dana? Učenici su u Cezareji Filipovoj ispovjedili da je Isus Mesija – Krist. Zatim su saznali što to znači i za njega i za njih. Isus im je rekao da to za njega znači mnogo trpljenja u Jeruzalemu, smrt te treći dan uskrsnuće. Rekao im je da je to i njihov put, žele li biti njegovi učenici. Nisu to dobro shvatili, a ni prihvatili – osobito Petar. On koji je prednjačio u ispovijedi, prednjačio je i u pokušaju da odvrati Isusa od takve sudbine.

Budući da se evanđelist u izvještaju koji nam donosi današnje evanđelje poziva na taj događaj, jasno je da je upravo on bio razlog zašto je Isus izdvojio trojicu učenika – među njima i Petra – i odveo ih sa sobom na goru. Učinio je to da bi im pomogao razumjeti pravo značenje njegovih riječi. Dao im je da već sada naslute postuskrsnu perspektivu: uz svjedočanstvo Staroga zavjeta koje predstavljaju Mojsije i Ilija te uz Očev glas koji ga prepoznaje kao svoga Sina. A potom da, ojačani tom riječju, budu s njim u preduskrsnom vremenu muke i smrti.

Za Isusove učenike bio je to trenutak prosvjetljenja. Poseban duhovni doživljaj. Htjeli bi u njemu trajno ostati. Zato Petar govori o sjenicama. Ali to nije moguće. Ne može se ostati na Gori preobraženja. Treba sići s gore i krenuti za Isusom, noseći svoj križ. A to ni nakon doživljaja preobraženja neće biti lako.

I mi u svom duhovnom životu možemo imati takve trenutke posebnog prosvjetljenja. I imamo ih. Imali su ih Abraham u prvom čitanju, Pavao i Timotej u drugom, a nakon njih i mnogi drugi. Ali nemojmo se zanositi. To su samo trenuci. Ostatak života najčešće se događa u tami. U vjeri nemamo sigurnost kakvu daje dokaz. Umjesto takve sigurnosti, vjera od nas traži povjerenje u Boga i njegov plan s nama i za nas. Traži to uvijek, a osobito kad je riječ o našim križevima koje smo i mi pozvani nositi za Isusom, želimo li biti njegovi učenici.

Tako je i s pozivom – bilo da je to poziv na brak i obiteljski život, duhovni poziv ili neki drugi poziv. Svaki je, na svoj način, poziv da uzmemo svoj križ i idemo za Isusom. Kad bismo unaprijed znali što nas sve čeka, prihvatimo li taj poziv koji Isus upućuje baš nama, rijetki bi se odazvali. Zato nas Isus zove malo-pomalo: iz dana u dan, iz događaja u događaj. Traži od nas da mu vjerujemo. I ponekim trenutkom prosvjetljenja – kao što je onaj na Gori preobraženja – pomaže nam vidjeti bolje: i njega i sebe na putu za njim.

Poželjeti sagraditi sjenicu i ondje ostati lakše je, ali je i veoma opasno. Lakše se, primjerice, uvijek iznova vraćati na mjesta navodnih ukazanja i na duhovne seminare, ili živjeti u nekom duhovnom oblaku odvojenom od stvarnosti i konkretnoga života, nego se uhvatiti u koštac sa stvarnošću. Ali tako ništa ne rješavamo. To nije preobraženje. To je bijeg. Život – konkretan život – donosi brojne izazove i probleme, osobito teške i složene odnose: u obitelji, na radnome mjestu, u društvenoj i crkvenoj zajednici. Ne može se život provesti u sjenici ili u nekoj duhovnoj oazi. Nužno je izići. Prosvjetljenje je dar za put. Treba, poput Abrahama, krenuti na put u nepoznato. Zapravo, nama je put poznat jer pred nama ide Isus. Trebamo krenuti za njim. I s Isusom služiti svojoj braći i sestrama, osobito onima koji trpe. I biti im blizu.

To danas znači slijediti Isusa na putu u Jeruzalem, u muku i smrt. To je – i samo to – način na koji se Isusa ispovijeda kao Mesiju – Krista. I noseći svoj križ za njim dolazi se do uskrsnuća.

Slika: Preobraženje Gospodinovo (ikona, oko 1400–1410), pripisuje se Teofanu Grku; Tretjakovska galerija. Foto: Anagoria, Wikimedia Commons (Public Domain Mark 1.0).