16. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

Evanđelje o rasipnom sijaču ove se nedjelje nastavlja trima prispodobama kojima Isus svojim suvremenicima, a s njima i svima nama, želi približiti otajstvo Božjega kraljevstva.

Slikom čovjeka koji strpljivo čeka žetvu kako bi odvojio pšenicu od kukolja prva od triju današnjih prispodoba predočava nam Božju strpljivost, koja je često drukčija od naših očekivanja. Isusovi su suvremenici očekivali Mesiju koji će odmah odijeliti dobre od zlih i učiniti da zlo zauvijek nestane iz kraljevstva koje će uspostaviti. Isus, koji je obećani Mesija, nudi drukčiju sliku Božjega kraljevstva. Ono zasad nije obilježeno odvajanjem dobra od zla i dobrih od zlih, nego Božjom strpljivošću koja i zlima ostavlja mogućnost da postanu dobri. Tako se nastavlja prošlonedjeljna misao o Bogu koji, poput rasipnog sijača, ne štedi sjeme, nego svakome pruža priliku da se promijeni te da od neplodnog tla postane plodno.

Ovom prispodobom Isus našu osobnu povijest i povijest svijeta dijeli na vrijeme sijanja i rasta te na vrijeme žetve. Vrijeme sijanja i rasta – a to je vrijeme u kojemu živimo – obilježeno je Božjom strpljivošću. Vrijeme žetve – ono koje će uslijediti nakon ovozemaljskog života – bit će obilježeno Božjom pravdom, koja je, kako je govorio papa Franjo, milosrđe. U međuvremenu nije moguće bezbolno odijeliti dobro od zla, istinu od laži, pravdu od nepravde. Tko god je to pokušao, tko god je već na zemlji želio uspostaviti konačnu Božju pravdu, nije u tome uspio. Naprotiv, često je počinio još veće zlo i nanio još veću nepravdu. Zato Bog, poput mudra žeteoca, strpljivo čeka. Svijet je za njega njiva na kojoj zajedno rastu pšenica i kukolj. Ista slika koju prispodoba primjenjuje na svijet može se primijeniti i na Crkvu. Crkva, kao ni svijet, nije sastavljena samo od dobrih nego i od zlih. I hvala Bogu da je tako jer ni mi sami nismo uvijek dobri. Gdje bismo bili da nas je Bog iščupao svaki put kada smo se svojim nedosljednim kršćanskim životom od pšenice pretvorili u kukolj?

Postoji još jedna posebnost Gospodnje njive o kojoj prispodoba neizravno progovara. Na Gospodnjoj njivi – a danas je to Crkva – ne može se samo neplodno tlo pretvoriti u plodno, kako smo vidjeli prošle nedjelje, nego se i današnji kukolj sutra može pretvoriti u pšenicu. I tako je sve dok ne dođe vrijeme žetve. U tome se Gospodnja njiva razlikuje od svih drugih njiva. Zato je Bog strpljiv. I zato je njegova strpljivost nužna. Bez Božje strpljivosti i bez mogućnosti da se kukolj pretvori u pšenicu pisac današnjeg Evanđelja nikada ne bi od carinika Levija postao apostol i evanđelist Matej, kao što ni pisac drugoga današnjeg čitanja ne bi od Savla mogao postati Pavao. A postali su. Poprilično je dug popis onih kojima se isto dogodilo. Na tom bi se popisu trebalo nalaziti i moje ime. Ako ga ondje nema, trebam znati da je malo vjerojatno da je to zato što sam uvijek bio i ostao pšenica. Vjerojatnije je da sam još uvijek kukolj.

Da bi se preobrazba doista dogodila, svojim nam porukama mogu pomoći i sljedeće dvije prispodobe o Božjem kraljevstvu koje Isus iznosi u današnjem evanđeoskom ulomku. To su prispodobe u kojima Božje kraljevstvo uspoređuje s gorušičinim zrnom i kvascem. Poruka prispodobe o gorušičinu zrnu jest da Božje kraljevstvo, ma kako se činilo malenim i beznačajnim u usporedbi sa silama ovoga svijeta, ipak raste i razvija se. Poruka prispodobe o kvascu jest da Božje kraljevstvo, iako njegovo djelovanje često nije vidljivo, iznutra preobražava sve s čime dolazi u doticaj.

Te su poruke ohrabrenje i poticaj nama koji smo se opredijelili za Krista. Poručuju nam da se, unatoč svojoj prividnoj slabosti, Božje kraljevstvo širi i raste. Ali njegov rast zahtijeva i našu suradnju. Zato smo mu se poput kvasca pozvani staviti u službu: dopustiti mu da najprije preobrazi nas, a zatim po nama Crkvu i svijet u kojemu živimo, kako bi se naše vrijeme ispunilo dobrim plodovima Božjega kraljevstva.

Nakon što je učenicima nasamo objasnio prispodobu o kukolju, Isus svoju pouku završava riječima: „Tko ima uši, neka čuje!“ Imamo uši i čuli smo. Neka se sada ono što smo čuli utisne i u naša srca i očituje u našemu životu: u plodnosti pšenice, u svakodnevnoj strpljivosti s kukoljem u sebi i pokraj sebe kako ne bismo uništili i pšenicu, ali i rastu gorušičina zrna i preobražavajućoj snazi kvasca Božjega kraljevstva.

Slika: James Tissot, Neprijatelj koji sije kukolj, 1886.–1894., Brooklyn Museum. Javno dobro. Izvor: Wikimedia Commons.