14. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

Nakon napornoga rada i hoda iz grada u grad, nakon propovijedanja u koje je uključio i Dvanaestoricu, Isus se suočava s neuspjesima svoga mesijanskog poslanja. Ivan Krstitelj iz zatvora šalje glasnike s pitanjem je li on doista Onaj koji ima doći. Oni koji su bili navikli na Ivanov post vide kako Isus ulazi u kuće ljudi i blaguje s njima pa ga nazivaju „izjelicom i vinopijom“. Gradovi u kojima je učinio mnoga čudesa nisu ga prepoznali ni prihvatili. Mnoštvo koje ga je slijedilo zbog svojih očekivanja polako ga počinje napuštati jer se ta očekivanja ne ostvaruju onako kako su se nadali. Pismoznanci njegov nauk ne mogu uklopiti u svoje predodžbe pa ga odbacuju. Farizeji mu se sve otvorenije suprotstavljaju, povrijeđeni njegovim kritikama njihova ponašanja.

U takvu ozračju Isus moli. I u molitvi otkriva da ipak nije sve crno. Otkriva da, uza sve odbijanje, postoje i oni koji ga razumiju i prihvaćaju. To nisu oni koji su samima sebi dovoljni, nego oni jednostavna i otvorena srca, maleni: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ Isus je takvima bio okružen od početka do kraja svoga zemaljskog života. Takvi su bili Marija i Josip, pastiri i ribari, bolesni, grešnici i svi odbačeni koji pred Bogom nisu imali čime trgovati. Ako je među njima bilo i bogatijih ili uglednijih – a povremeno ih je bilo – i oni su morali postati maleni da bi mu se približili. Morali su naučiti da ono što imaju i ono što jesu ne smije njima gospodariti, nego da im je sve dano kako bi i oni, poput njega, mogli služiti.

Isus nije samo slavio Boga zbog malenih. On je i sam izabrao put malenosti. U njemu nam se Bog nije približio snagom koja zastrašuje, nego poniznošću koja oslobađa. Nije došao kao nasilni vladar, nego kao krotki kralj koji donosi mir, kako naviješta prorok Zaharija u prvome čitanju. Zato Isus za sebe može reći: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“

To je trajni Isusov poziv. Njime on danas i nas poziva da učimo od njega i da budemo maleni. Biti malen na Kristov način ne znači biti nevažan, neuk ili nesposoban. Bog ne prezire mudrost, znanje i razum. Ali znači ne živjeti kao da smo sami sebi dovoljni. Onaj tko misli da sve zna, da sve može i da nikoga ne treba, teško može primiti Boga. Naprotiv, onaj tko zna da život nije potpuno u njegovim rukama, da mu je potrebna milost i da se ne može sam spasiti, postaje sposoban primiti ono što Bog daje. Takav može u Isusu Kristu prepoznati Spasitelja. Može mu reći: „Gospodine, trebam te.“ I može mu dopustiti da mu bude važniji od svih i od svega, kako smo to slušali prošle nedjelje.

Takvi postajemo kada se ne skrivamo iza svoje službe, položaja, znanja ili iskustva. Kada znamo priznati pogrešku, zatražiti oproštenje i prihvatiti savjet. Kada svoju snagu ne koristimo da bismo druge nadvisili, nego da bismo ih podigli. Kada u obitelji, Crkvi i društvu ne tražimo najprije svoje mjesto i svoje priznanje, nego se pitamo kome možemo pomoći nositi teret. Upravo takvima Isus govori: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“

Isus ne kaže da tereta više neće biti. Ne obećava život bez poteškoća ni život bez križa. Ali obećava da ih ne moramo nositi sami. Zato njegov jaram može biti sladak i njegovo breme lako. Njegov jaram nije lagan zato što je život uvijek lagan, nego zato što ga živimo s njim. I ne samo s njim, nego i jedni s drugima. To je konkretna posljedica evanđeoske malenosti. Tko je malen, ne zatvara se u sebe. Ne misli samo na svoje umore, svoje rane i svoje terete. Vidi i teret brata i sestre pokraj sebe. Ne pita: što ću time izgubiti ili što ću time dobiti? Pita: kako mogu pomoći?

Pokušajmo danas od Isusa učiti biti maleni. Neka nam u tome pomogne svijest da je sve što jesmo i imamo milost i dar. Kad to prepoznamo, nećemo se grčevito držati sebe, nego ćemo i ono svoje moći staviti u službu Boga i bližnjih. Tada ćemo i u svojim naporima i umorima čuti Isusov poziv: „Dođite k meni.“ I dijeleći svoj teret s njim, a zajedno s njim pomažući nositi terete drugih, već ćemo sada pronaći ono što nam samo on može obećati i dati: spokoj svojim dušama.

Fotografija: BabelStone, Wooden ox yoke at St Kew church / Drveni jaram u crkvi St Kew, Cornwall, 2010. Wikimedia Commons. CC0 / javna domena