13. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

Crkva je uvijek iznova pozvana biti susretljiva i gostoljubiva zajednica koja Krista susreće u onima koje prima i koja je za sve znak njegove prisutnosti i ljubavi.

Isusovo je evanđelje zahtjevno. Isus to dobro zna. I on to uopće ne skriva od onih koji ga žele slijediti. On nije kao oni koji govore ono što njihovi slušatelji i sljedbenici žele čuti. On govori istinu. Govori ono što jest, bez obzira na to kako će to utjecati na one koji ga slušaju.

Zato Isus svojim slušateljima ne obećava lagan put. I ne uljepšava stvarnost. Kaže: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.“ Zatim govori o križu koji treba uzeti i nositi za njim. I o životu koji je, poradi njega, potrebno izgubiti da bi ga se pronašlo.

Svatko tko ga sluša, jučer kao i danas, može doći u napast da ga ostavi. Mnogi su to i učinili. I danas to mnogi čine. Ali bilo je i onih drugih: onih koji su, unatoč svemu, slušali Isusa i išli za njim. Ima ih i danas. Ima, nažalost, i onih koji misle da ga slijede, a zapravo Krista i njegovo evanđelje pretvaraju u nešto što oni nisu: u sredstvo za stjecanje privilegija, sigurnosti i posebnoga statusa, ovdje na zemlji, a možda i u vječnosti.

Krist i njegovo evanđelje nisu to. Oni su put ljubavi i služenja. Put na kojemu smo svi pozvani ljubiti i služiti onako kako je to činio Krist.

Evanđeoski paradoks koji je propovijedao, Isus je sam prvi živio. On je nas prvi ljubio više: više od vlastitog mira, više od vlastite sigurnosti, više od vlastitog života. Zato znamo da nam, kad traži da njega ljubimo više, ne kaže da druge ljubimo manje. Naprotiv, želi da i njih ljubimo više. Da ih ljubimo u skladu s njegovim evanđeljem. Da ih ljubimo onako kako je on ljubio nas.

Na to nas podsjeća i sveti Pavao u današnjoj Poslanici Rimljanima: po krštenju smo uronjeni u Kristovu smrt da bismo živjeli njegovim novim životom. Zato izgubiti život poradi Krista ne znači uništiti sebe, nego dopustiti da u nama umre ono što nas zatvara u nas same, kako bi u nama zaživjela Kristova ljubav. A ta ljubav nije uska, nego široka. Ne zaustavlja se samo na svojoj obitelji, svojoj skupini, svojem narodu, svojoj sigurnosti i svojim interesima, nego se otvara svima.

Primjer takve proširene ljubavi nalazimo u današnjem prvom čitanju. Žena iz Šunama prepoznala je u proroku Elizeju Božjeg čovjeka. Nije ga samo povremeno primila za stol. Nego je, zajedno sa svojim mužem, proširila svoj dom. U njezinu domu našlo se mjesta za Božjeg čovjeka. I upravo je to postalo izvor blagoslova.

To je poziv i nama. Pozvani smo najprije proširiti svoje srce, jer „Bog je veći od našega srca“ (1 Iv 3, 20), a zatim i svoje domove, društvene zajednice i župe, kako bi u njima bilo više mjesta za djecu i mlade, za nerođene, za stare, bolesne i osamljene, za umiruće, za siromašne, ranjene i sve one koji se osjećaju isključenima.

Crkva je uvijek iznova pozvana biti susretljiva i gostoljubiva zajednica koja Krista susreće u onima koje prima i koja je za sve znak njegove prisutnosti i ljubavi. Tu se nalazi jedan od velikih izazova našega kršćanskog poslanja: hrabro naviještati autentično evanđelje i istodobno svjedočiti radikalnu širinu Božje ljubavi i prihvaćanja svih. To dvoje nije suprotstavljeno. To se u Kristu susreće. Jer istina bez ljubavi postaje hladna i tvrda. A ljubav bez istine prestaje biti istinska ljubav.

Mi kršćani pozvani smo taj evanđeoski pečat unositi i u društveno-političke zajednice u kojima živimo, kao i u narode kojima pripadamo. Zajedno s drugima pozvani smo graditi društvo koje je u službi općega dobra, a ne samo pojedinih interesnih skupina. Pozvani smo pomagati društvu u kojemu živimo da se ne zatvara u strah i samodostatnost, nego da ostane živo, dinamično i otvoreno budućnosti. To ne znači zanijekati sebe, svoju povijest i svoje vrijednosti, među kojima je važan i prepoznatljiv znak naša kršćanska i katolička baština. To znači dopustiti da nas susret s drugima propituje, proširuje, obogaćuje i razvija.

U drugom dijelu evanđelja Isus zato kaže: „Tko prima vas, mene prima.“ Krist nam dolazi po onima koji su njegovi, ali i po svima u kojima nam se želi približiti, osobito po malenima i potrebnima. Ako zatvorimo srce njima, mogli bismo zatvoriti vrata njemu. I ne samo to. Mogli bismo zatvoriti i put kojim je on po nama želio doći do nekoga drugoga.

Želimo li i mi, kršćani i Crkva trećega tisućljeća, nastaviti biti blagoslovljeni onim blagoslovom kojim su bili blagoslovljeni kršćani i Crkva prije nas, potrebno je da proširimo srce, dom, zajednicu i Crkvu. Tako će Isus i danas moći doći svima. I tako će ga svi imati priliku upoznati i prihvatiti. A s njime i od njega primiti plaću koja ne propada. Plaću koja je vječna. I koja nije namijenjena samo nekima, nego svima.

Slika: Gerbrand van den Eeckhout, Prorok Elizej i Šunamka na gori Karmelu, 1649. Nacionalni muzej u Varšavi. Izvor: Wikimedia Commons. Javna domena.