Tijelovo

Današnja svetkovina stavlja u središte liturgijskog slavlja Isusovu trajnu prisutnost u euharistiji – prisutnost koju štujemo i kojoj se klanjamo, osobito u procesijama. Time želimo omogućiti i drugima da susretnu i upoznaju euharistijskog Krista. Ipak, Isus nije ustanovio euharistiju prvenstveno zato da mu se klanjamo, nego da se njome hranimo. Na to uvijek trebamo imati na umu – da ne bismo ostali na razini duhovnog hranjenja koje proizlazi iz pobožnosti, procesija i klanjanja, nego da se doista hranimo samim Isusom u pričesti.

U tom svjetlu, danas želim osobito naglasiti važnost pričesti. Čini mi se da to želi i evanđelist koji, u današnjem evanđeoskom ulomku, spominje euharistiju u kontekstu Isusova čudesnog umnažanja kruha i hranjenja pet tisuća ljudi. U opisu tog događaja možemo prepoznati sve bitne elemente euharistijskog, odnosno misnog slavlja. Ali još više – možemo uočiti koliko je važno ono “jesti”. Bez toga euharistija nije potpuna, jer upravo u blagovanju Krista mi sve više postajemo djeca Božja – sinovi i kćeri Božje.

Na početku želim podsjetiti na kontekst događaja u Lukinom evanđelju. Isus je upravo poslao apostole da propovijedaju kraljevstvo Božje i liječe bolesne. Po njihovu povratku i izvještaju o učinjenom, poziva ih u osamu na molitvu. Tako je i misa – osobito nedjeljna – svojevrsni Isusov poziv da se, nakon tjedna ispunjenog obvezama i poslanjem, povučemo u osamu i molitvu. No, misa nije samo to, kako pokazuje ono što slijedi.

Evanđelist bilježi da je mnoštvo saznalo kamo su otišli te je pošlo za njima. A Isus ih „primi“, kako kaže početak današnjeg evanđelja, i „govoraše im o kraljevstvu Božjem te ozdravljaše one koji su trebali ozdravljenja“. Zanimljiv je glagol „primi“, koji nije uvršten u današnji ulomak, a koji prikazuje Isusa kao domaćina. Isus, koji je često bio gost u domovima drugih, ovdje – kao i u dvorani Posljednje večere – nastupa kao domaćin. I tako je on domaćin u svakoj misi.

Nakon što prima mnoštvo – što u liturgiji odgovara svećenikovom pozdravu svima okupljenima, bez obzira na njihovo podrijetlo, status ili prošlost – Isus preuzima ulogu domaćina tako što osobno vrši poslanje koje je prethodno povjerio apostolima. On propovijeda i ozdravlja – i to čini i danas, u Crkvi. U euharistiji to čini na poseban način, zbog čega su čitanje evanđelja i homilija pridržani zaređenim službenicima. Isus ozdravlja i danas – ne prvenstveno fizički, nego duhovno. U tom svjetlu valja razumjeti i pokajnički čin na početku mise, koji nas poziva da dopustimo Božjem milosrđu i oproštenju da nas dotaknu.

Ali Isusu nije dovoljno da svojim gostima pruži samo riječi o Božjem kraljevstvu. On želi da u svakom misnom slavlju iskusimo i plodove toga kraljevstva. Zato apostolima kaže: „Podajte im vi jesti.“ Apostoli odmah pomišljaju na kupnju hrane – to je logika zemaljskih kraljevstava, logika svijeta u kojem kupovina proizvodi bogate i siromašne, u kojem jedni imaju sve, a drugi nemaju ništa. Isus ne želi takvo kraljevstvo za svoje učenike. On nudi drugačiji put – put dijeljenja.

Isus želi da njegovi učenici dijele ono što imaju. Kupovina stvara razlike, dijeljenje stvara zajedništvo. Ali euharistija nije samo lekcija dijeljenja i solidarnosti. Ona je više od toga. Euharistija je trajni spomen Božje ljubavi – onoga što je Bog s nama i za nas učinio, i što u nama nastavlja činiti. Isus nije došao samo da bi nas učinio braćom i sestrama. Da mu je to bio jedini cilj, bila bi dovoljna neka socijalna ustanova ili humanitarna organizacija. On je došao da nas učini djecom Božjom – sinovima i kćerima Očeva kraljevstva. To je njegovo prvotno poslanje.

Zato euharistija usmjerava naš pogled prema Bogu. Ona vidi i mora vidjeti braću i sestre, ali prije svega gleda prema Ocu, prema onome što je Bog učinio i što u euharistiji i dalje čini iz ljubavi. Zato Isus, nakon što uzima pet kruhova i dvije ribe, „pogleda na nebo“. Time uključuje Oca u događaj dijeljenja. Kruh i ribe koje umnaža predstavljaju njega samoga. Pogledom u nebo Isus potvrđuje svoj odnos s Ocem – on je Sin. A u euharistiji je, osim Oca i Sina, prisutan i Duh Sveti – po kojem je moguće da se to otajstvo i danas sakramentalno ponavlja: za nas, a Isusu na spomen.

Isus želi da mi, njegova braća i sestre, po euharistiji sve više postajemo Božja djeca. Euharistija u sebi sažima cijelog Isusa – onoga koji u poslušnosti Ocu živi i daruje se. Po Duhu Svetom, i nama je moguće uključiti se u to otajstvo – hraneći se Isusom, dopuštamo mu da nas oblikuje. Tako nas čini osjetljivima za različite oblike gladi naše braće i sestara – glad za kruhom, za ljubavlju, za razumijevanjem, za oproštenjem, a osobito za Bogom. I oblikuje nas tako da postajemo sve sličniji Njemu – koji se ne prestaje darivati, da bi u nama i po nama mogao i dalje biti brat i sestra svakome. I u svima postati sin i kći Božja. A tako i graditelj – ne samo navjestitelj – Božjega kraljevstva na zemlji.

Slika: Fragment iz korala Aleksandra VI. (oko 1492.–1503.), British Library, London