Svetkovina Krista Kralja (2025.)

Slavimo svetkovinu Krista Kralja. Tom svetkovinom završavamo vrijeme kroz godinu i ovu liturgijsku godinu. Slušajući Lukino evanđelje, cijelu smo se ovu godinu s Isusom uspinjali prema Jeruzalemu. Jeruzalem i osobito njegov Hram bili su, barem nam se tako činilo, cilj Isusova putovanja. Ali nije tako.

Cilj Isusova putovanja, kojemu smo se i mi pridružili ove jubilarne godine kao „hodočasnici nade“, bilo je mjesto na koje nas vodi ovo posljednje evanđelje u nedjeljnom nizu liturgijske godine. To mjesto je Kalvarija. Ona se nalazila izvan tadašnjih gradskih zidina, malo dalje od Hrama i tadašnjeg Jeruzalema. Muka i smrt na križu te uskrsnuće iz groba bili su ono prema čemu se Isus uspinjao da bi nam objavio bezgraničnost Božjega milosrđa.

Isusovim suvremenicima to nije bilo lako razumjeti. To pokazuju reakcije sudionika događaja koji nam opisuje današnji evanđeoski ulomak, od kojih ga je tek jedan, i to s njim raspeti razbojnik, prepoznao kao kralja. A i Isusovi su se učenici razbježali, pitajući se kakve veze Isus raspet na križu ima s onim obećanim Mesijom kojemu su se nadali i kojeg su čekali. Ni danas se po tom pitanju ništa nije promijenilo.

Ni danas nije lako razumjeti da su Isusu Kalvarija i križ bili cilj. A bili su zato što su križ i Kalvarija postali neophodno sredstvo po kojemu smo spašeni. Postali su to ne zato što je to Isus htio, nego zato što smo to htjeli mi ljudi, odbijajući Isusa prihvatiti za svoga kralja i ne stavljajući mu se potpuno na raspolaganje poput desnog razbojnika iz današnjeg evanđelja.

Gledanje na Isusa Krista kao kralja raspetog na križu, a ne smještenog na kraljevski tron, priziva nam u pamet sve ono što nam je govorio dok smo se uspinjali s njim prema Jeruzalemu ili, bolje rečeno, prema Kalvariji i križu. Sve se to, iako mi to nismo shvaćali, izvrsno uklapa u ovakvu logiku kraljevanja i kraljevstva – logiku koja je potpuno različita od logike kraljevstava ovoga svijeta.

Želimo li i mi kraljevati s Isusom, onda i mi u svom svakodnevnom životu trebamo slijediti logiku njegova kraljevstva. Ta je logika i za nas drukčija od logike kraljevanja ovoga svijeta, za kojom se tako često zanosimo. To nije logika udobnih fotelja. To je logika Kalvarije. To nije logika mržnje i osvete, nego ljubavi i oprosta. Ona se ne bori protiv drugih nego za druge. Ta se logika ne iscrpljuje u dvjema poprečnim gredama koje bi bile dobre tek za ogrjev, nego u Onome koji je na njima raspet i koji nam svojim vlastitim primjerom pokazuje vrijednost logike žrtve i služenja iz ljubavi – ljubavi koja je spremna na sve, pa čak i na dar vlastitog života. Nije to nešto na što nas Krist prisiljava. To je ono na što nas on poziva i što nam je, ovo je posebno važno znati, svojim primjerom pokazao. Prije negoli je, „kad su se navršili dani da bude uznesen … sa svom odlučnošću (krenuo) prema Jeruzalemu“ (13. nedjelja kroz godinu), rekao nam je: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (12. nedjelja kroz godinu). Ovo je poziv da se usmjerimo na ono što je bitno, a ne na ono što prolazi i što je zato nebitno.

Na ono što je bitno želi nas usmjeriti i posljednji tjedan u liturgijskoj godini koji započinjemo ovom nedjeljom. Taj će nas tjedan pozivati da razmišljamo o prolaznosti svijeta. No da nas to naše razmišljanje ne bi ispunilo strahom i pobunom protiv Boga, nego da bismo se sjetili da Isus ne želi našu osudu nego naše spasenje. I kako bismo se usudili reći s desnim razbojnikom: „Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje“ i mogli čuti Isusov odgovor: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“

Slika: Bernadette Lopez, https://www.evangile-et-peinture.org/?fbclid=IwY2xjawOOcZpleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFyVFNUTk1FZURYVkZwdG9Bc3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHp846l_UNeeDFspB9BwkxqHKEQALM-Ibk6aafHagC8K1aiMNDRxGxtJGEcCs_aem_scv9ydAIpbnWftBFf43Img