Sveta Obitelj (A)

Nama kršćanima nije dovoljno imati svoje snove i svoje planove, nego ih je potrebno uskladiti s Božjim planom i prevesti u konkretna djela ljubavi.

Prvo čitanje iz Knjige Sirahove nudi nam trajno važnu uputu: poštuj oca i majku. I ne samo dok su snažni i „na nogama“, nego osobito kad oslabe. Kad im treba pomoć. Kad im treba vrijeme. Kad im treba strpljenje. To je tema o kojoj vrijedi govoriti, jer starije osobe često imaju osjećaj da više ne trebaju nikomu. A nitko ne bi smio doživjeti starost kao vrijeme „suvišnosti“. Starost je dio života koji ima svoje dostojanstvo, svoju ljepotu i svoju vrijednost – ako joj mi to omogućimo.
Ulomak iz Poslanice Kološanima podsjeća kršćansku zajednicu, pa i onu obiteljsku, na nekoliko jednostavnih, ali zahtjevnih vrlina potrebnih svakoj obitelji i svakoj zajednici: dobrota, poniznost, blagost, strpljivost. Dodaje i ono što ih uvijek drži na okupu: opraštanje. Ondje gdje je opraštanje rađa se mir. I iz mira raste zahvalnost. To nisu tek „velike riječi“. To su vrlo konkretni poticaji na dobrotu koju ćemo pokazati svima, a osobito starijim osobama u obitelji, tako što ćemo ih nazvati, doći im, pitati ih kako su i stvarno poslušati njihov odgovor. Za to nam je potrebna i strpljivost onda kad su njihove priče sporije, kad istu rečenicu ponove treći put, kad se sve mora „polako“. Toga nema i ne može biti bez blagosti koja nas osposobljuje da im ne govorimo grubo, da ih ne posramimo, da ne podižemo ton. Potrebna nam je i poniznost s kojom pod ruku ide i priznanje da smo i mi trebali i da ćemo vjerojatno jednom ponovo trebati tuđu ruku i pomoć. Tu je na kraju opraštanje. To što je na kraju ne znači da je najmanje važno nego da se na njega trebamo uvijek ponovo vraćati i od njega uvijek ponovo započinjati. Ono nas upozorava i na potrebu da zaboravimo stare račune koji nas uvijek ponovo dijele i svađaju. Neki od njih se uopće ne tiču nas nego možda naših pradjedova i djedova, eventualno naših majki i očeva. Opraštanje nas upozorava i da se fokusiramo na ono loše. Ono nas poziva da se trudimo oko onoga što je dobro.
Da bismo imali ove vrline bilo bi potrebno da i u današnjim obiteljima postoje mali, jednostavni znakovi međusobne povezanosti. Oni se vide onda kad djeca znaju reći: „Bako ili majko, pomoli se za mene.“ I onda kad mladi znaju doći i reći: „Djede ili tata, treba mi tvoj savjet.“ I kad starije osobe znaju blagosloviti, ohrabriti, umiriti mlađe osobe. I mlade osobe znaju poštivati starije osobe. Da bi se takvim iskustvima dalo priliku bilo bi dobro da u svakoj obitelji postoje neki zajednički trenuci mlađih i starijih osoba. Bilo bi dobro da to bude dokle god je to moguće, blagdanski i nedjeljni ručak te zajednička molitva. Kad nije moguće tako, može biti dovoljan neki kratki posjet i razgovor ili barem telefonski poziv i poruka.
Današnje evanđelje nam predstavlja lik koji sve to lijepo povezuje: svetoga Josipa. On je čovjek koji ne govori mnogo, ali čini ono bitno. Čovjek je koji sluša, razlučuje, moli i onda ustaje i djeluje. Sanjar je jer u snu prima poticaj, ali i čovjek konkretnih djela jer ustaje, uzima Dijete i njegovu Majku. I kreće. Bježi u Egipat. Štiti život. Preuzima odgovornost. Tu je poruka i pouka za nas kršćane: nije dovoljno imati svoje snove i svoje planove nego ih je potrebno uskladiti s Božjim planom i prevesti u konkretna djela ljubavi. Josip nas uči da ljubav nije samo osjećaj, nego odluka i djelo. Uvijek je molitva. Ponekad i umor. Često odricanje. I put u nepoznato – ali zbog onih koji su nam povjereni.
Zato, na blagdan Svete Obitelji, učeći od sv. Josipa i njegovog primjera, a posredno i od drugih članova te obitelji, stavimo pred sebe nekoliko vrlo konkretnih poticaja – razumljivih i izvedivih već ovaj tjedan. Neka to bude neki konkretan čin blizine prema drugima, bilo da je riječ o članovima vlastite obitelji, osobito starijim očevima i majkama, djedovima i bakama, bilo da je riječ o susjedima i drugima koji nemaju nikoga. To može biti posjet, poziv, pomoć, razgovor bez žurbe. Božić je prilika i za obiteljsko pomirenje, ako je i ono potrebno. Ono često znači i to da se ponizimo, prvi prekinemo šutnju i učinimo prvi korak. Pridružimo ovom i svoj mali znak zahvalnosti, tako što ćemo bliskim osobama reći „hvala“ za nešto što inače uzimamo zdravo za gotovo. Dodajmo svemu i obiteljsku molitvu. Ona je bila stup oko kojega se okupljala klasična obitelj, a nešto je na čemu se može i mora nadahnjivati i današnja obitelj. To može biti Očenaš, Zdravomarijo, Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome ili jednostavno neki zajednički molitveni usklik. Zajednička obiteljska molitva je škola života u kojoj upoznajemo Boga i njegovim očima gledamo druge. I učimo kakvi trebamo biti. Pokazuje nam i kakva je naša budućnost. Rado se sjećam jedne starije osobe koja mi je kao dječaku rekla, nakon što sam joj ustupio svoje mjesto u autobusu: „Sinko, dao Bog da to u starosti i tebi budu činili!“
Neka nam Sveta Obitelj isprosi milost više dobrote, više strpljenja, više opraštanja – i više stvarne blizine i ljudskosti. I da se nitko ne osjeća sam, već da se svi jedni zbog drugih i jedni s drugima u svakoj dobi i svakoj situaciji možemo osjetiti voljeno i korisno.
Slika: Jacob Jordaens, Povratak Svete Obitelji iz Egipta, L’Enciclopedia delle Belle Arti

(https://wikioo.org/it/paintings.php?refarticle=8XZJ45&titlepainting=Ritorno%20della%20Santa%20Famiglia%20dall%27Egitto&artistname=Jacob%20Jordaens)