Propovijed nadbiskupa Mate Uzinića u Pisi

Misa u katedrali u Pisi – 6. listopada 2025.

Uvod

Drage sestre i braćo, poštovani hodočasnici nade,

nismo danas bez razloga došli u ovaj grad i ovu katedralu. Došli smo zbog poveznica ovog mjesta s nama i našom poviješću – i iz potrebe da, kao Crkva, svoj put nastavimo pomireni sa svojom prošlošću i zaliječenih rana. Zahvaljujemo nadbiskupu ove nadbiskupije, preuzvišenom gospodinu mons. Saverio Cannistrà na srdačnom gostoprimstvu. On nije mogao u ovom trenutku biti s nama, ali trebali bismo ga susresti kasnije. Povezani smo već sada u duhu i molitvi.

Rijeka je postala biskupijskim središtem prije stotinu godina, u razdoblju talijanske uprave i u vrlo nepovoljnim društveno-političkim okolnostima koje su se odrazile i na crkvene odnose toga vremena. Prvi riječki biskupi bili su talijanske nacionalnosti; vjernici su, osim onih talijanske nacionalnosti, bili i hrvatske i slovenske nacionalnosti. Posljednji biskup riječke biskupije talijanske nacionalnosti bio je nadbiskup Ugo Camozzo čiji se grob nalazi u ovoj katedrali. Zato smo danas – na početku našeg jubilarnog hodočašća u Rim – ovdje.

Ovo je prigoda da molitvom na njegovu grobu izrazimo zahvalnost za njegovo služenje našoj biskupiji, kao i za sve koji su u tim prvim godinama gradili našu riječku Crkvu i utkali se u njezino poslanje. Nadbiskup Ugo postao je riječkim biskupom 17. kolovoza 1938. Zaređen je na blagdan sv. Mateja, 21. rujna 1938. Biskupiju je, uz dopuštenje Svete Stolice, napustio 3. kolovoza 1947. – zajedno s tisućama vjernika talijanske nacionalnosti iz naše biskupije. Sveta Stolica imenovala ga je nadbiskupom Pise 13. siječnja 1948.

U Pisi mu se pridružilo petnaest izbjeglih svećenika te deset izbjeglih bogoslova iz Riječke biskupije. To je, sigurno, bio snažan udarac za našu biskupiju; istovremeno je to bio velik dar nadbiskupiji Pisa. Potvrđuje to i Severino Dianich – danas poznati talijanski pastoralni teolog i umirovljeni profesor, tada sjemeništarac – rođen u Rijeci 2. listopada 1934., kojega imam čast pozdraviti među nama.

Nadbiskup Ugo obnašao je službu nadbiskupa Pise do 22. rujna 1970., kada je umirovljen. Preminuo je 7. srpnja 1977. u 85. godini života.

Ovu svetu misu želim namijeniti za pokojnog nadbiskupa Uga Camozzo i za vjernike naše nadbiskupije koji su u pojedinim razdobljima bili prisiljeni zbog političkih okolnosti napustiti svoje domove i preminuti u tuđini. Molimo i za sve kojima se danas, na različitim krajevima svijeta, događa isto – zbog ratova, političkih i vjerskih progona.

Molit ćemo također za oproštenje naših grijeha i za pomirenje na svim razinama, da bismo mogli biti dostojni sudionici ovoga slavlja.

Homilija

Čitanja: Rim 5,5–11; Ps 89,21–22.25 i 27; Lk 4,16–21

Drage sestre i braćo, poštovani hodočasnici nade,

Evanđeoski ulomak vodi nas s Isusom u njegov rodni Nazaret, gdje on iznosi svoj životni program:

»Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza. Posla me da budem blagovjesnik siromasima, da proglašavam oslobođenje sužnjima, da vraćam vid slijepima, da puštam na slobodu potlačene i da naviještam godinu milosti Gospodnje.«

Važno je znati da je Isus upravo taj program izrekao na početku svoje javne službe – i da ga je ostvario. Sveti Luka u Djelima apostolskim svjedoči kako je Isusa iz Nazareta Bog pomazao Duhom Svetim i snagom; on je, jer je Bog bio s njime, prolazio zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima je vladao đavao (Dj 10,38).

Još je važnije shvatiti da se taj Isusov program odnosi i na nas. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima govori o ljubavi Božjoj razlivenoj u našim srcima po Duhu Svetom i podsjeća da je Krist umro za nas dok još bijasmo grešnici. Time je jasno: Kristovo poslanje ne ostaje zatvoreno u njegovoj osobi – ono nas poziva i obvezuje.

Isusov program je zato i naš program: program njegova naroda, Crkve i svakog kršćanina. Po sakramentima krštenja i potvrde Crkva i svaki krštenik, u nadi koja ne postiđuje, pomazani su Duhom Svetim i poslani u svijet da budu nositelji Božjeg milosrđa – da naviještamo oslobođenje, razbijajmo sve oblike ropstva i zla te svjedočimo Isusovoj pobjedi nad grijehom i smrću.

Riječ Božja, koja se objavila u Isusu iz Nazareta, nadahnjuje nas; ona nas upućuje, ali nas ne uvjetuje. Isusovo poslanje u povijesti spasenja je jedinstveno: možemo ga i moramo nasljedovati, ali ga ne možemo doslovno kopirati. Mi smo pozvani nastaviti djelo spasenja u snazi Duha Svetoga; svaki od nas ima svoje jedinstveno mjesto i zadatak.

Isto vrijedi i za Crkvu kroz vrijeme. Crkva jednog vremena ne može biti puka kopija Crkve nekog drugog vremena. Ista je Crkva, ali okolnosti, znakovi vremena i potrebe ljudi drugačiji su – stoga i način ostvarivanja poslanja mora se prilagoditi vremenu, uvijek u duhu evanđelja.

Poziv koji Isus upućuje Crkvi – da bude blagovjesnik siromasima, da proglašava oslobođenje sužnjima, vraća vid slijepima, pušta na slobodu potlačene i naviješta godinu milosti Gospodnje – i danas ostaje isti u svom bitnom sadržaju. No on je i bitno različit u praktičnom obliku jer su vremena i potrebe ljudi drugačiji.

Kada govorimo o Crkvi govorimo o živućoj zajednici – o nama. Uključivanjem u njezino poslanje, u vremenu i okolnostima u kojima živimo, imamo priliku i zadaću – svaki dan, u svim životnim situacijama – pokazati svijetlu prisutnost Božje ljubavi.

Ovo posebno želim istaknuti u ovoj jubilarnoj Svetoj godini u kojoj se prepoznajemo kao «hodočasnici nade». Ne smijemo to jubilejsko geslo olako shvatiti: ono ne označava samo cilj prema kojemu u nadi hodimo, nego i one s kojima zajedno hodimo – među njima su sve one kategorije osoba kojima je Isus poslan, a među kojima su u našem vremenu naše pluralno i sekularno društvo i u njemu mnogi koji su izgubili nadu i smisao života. Njima trebamo pokazati svoju vjeru u djelima ljubavi – kako bi im objavili Božju ljubav koja nam se očitovala u Isusu Kristu, koji uvijek prvi ljubi, te im vratili nadu i ponudili smisao života .

Da bi se to dogodilo, otvoreni Duhu Svetom i u nadi koja nas povezuje sa svima, dužni smo svaki dan iznova živjeti ono što vjerujemo. Tek kada vjera postane ljubav u djelima, moći će se i za nas, na kraju zemaljskog hoda – kad sve ovozemaljsko prestane – reći da je Bog bio s nama i da smo prolazili zemljom čineći dobro.

Neka nam ovo naše hodočašće u Rim bude važan iskorak u tom smjeru, kako bismo po povratku s hodočašća mogli zajedno nastaviti graditi našu riječku Crkvu kao zajednicu nade i milosrđa, nadograđujući na onome što su drugi, među njima je i nadbiskup Ugo, činili prije nas. Amen.