Posveta Lateranske bazilike (2025)

Crkva može biti i danas živi hram Kristov ako je majčinska, sinodalna i za siromahe – a takva će biti onoliko koliko smo je kao takvu mi kršćani spremni izgrađivati.

POSVETA LATERANSKE BAZILIKE, 2025.
(Čitanja: Ez 47, 1-2.8-9.12; Ps 46, 2-3.5-6.8-9; 1 Kor 3, 9c-11.16-17; Iv 2, 13-22)

Posvećena crkva predstavlja Isusa Krista. Zato je blagdan posvete neke crkve, u biti, blagdan samoga Krista. Ujedno je to i blagdan Crkve kao zajednice, koja se u zidanom hramu okuplja radi Euharistije. Zbog toga blagdan posvete ima prednost i pred redovitom nedjeljom kroz godinu.

To vrijedi za svaku posvećenu crkvu, a na osobit način za onu čiju posvetu danas slavimo: katedralu rimskog biskupa, baziliku sv. Ivana Lateranskog. Kao što je u svakoj biskupiji katedrala znak jedinstva partikularne Crkve kojoj predsjeda biskup, te njezinu posvetu slavi cijela biskupija, tako je – zbog univerzalnog poslanja rimskog biskupa – rimska katedrala znak jedinstva opće Crkve. S pravom nosi časni naslov Majke i Glave svih crkava svijeta. Zato i njezinu posvetu slavimo kao blagdan zajedništva i ljubavi s rimskim biskupom, papom Lavom XIV.

U današnjem Evanđelju gledamo Isusa kako čisti Hram od onoga što se ne uklapa u svetost mjesta. Istodobno on obećava novi hram, hram svoga tijela, koji će biti sagrađen u tri dana. Time navješćuje svoju muku, smrt i uskrsnuće, ali i rađanje Crkve kao novoga hrama Božjega. U tom svjetlu i naša želja za zajedništvom s papom Lavom XIV. i s Crkvom dobiva dodatnu težinu. Pozvani smo, kao živi članovi Crkve, ne samo pročistiti ono što joj ne pristaje – a to nije tek stvar naših osobnih grijeha, nego i nekih zastarjelih navika, simbola i titula koje više ne služe evanđelju – nego Crkvu ispuniti onim bez čega ona danas ne može biti onakva kakvom ju je Krist htio. A Krist ju je htio kao zajednicu, novi Božji narod, u kojem smo svi suodgovorni i jednakog dostojanstva; narod koji u snazi Duha Svetoga nastavlja njegovo poslanje.

U tom duhu korisno je, analizirajući govore pape Lava XIV., prepoznati kakvu on želi Crkvu. Budući da papa gotovo svaki dan nastupa i drži više govora, bilo bi prezahtjevno sve ih obuhvatiti. Zato ću se, jer je to i prigodno, zaustaviti na dvjema njegovim mislima upućenima vjernicima Rimske biskupije te jednoj iz njegove prve apostolske pobudnice „Dilexi te“.

Prva je misao iz homilije izrečene 25. svibnja 2025. pri preuzimanju službe rimskog biskupa u Lateranskoj bazilici. U toj homiliji – u kontinuitetu s papom Franjom – papa Lav XIV. poziva da promišljamo o majčinskoj dimenziji Crkve. Time želi reći da želi Crkvu koja je majčinski nježna, spremna na žrtvu i na slušanje koje ne samo da pritiče u pomoć, nego često i preduhitri potrebe i očekivanja, prije nego što su izrečeni. To su crte koje, kaže papa, trebaju rasti posvuda u Božjem narodu: u vjernicima, u pastirima – i u njemu prvome. Takva je Crkva naučena strpljenju, međusobnom slušanju, traženju jedinstva – i to “na koljenima”: u molitvi i u trajnom obraćenju.
Druga se misao nastavlja na ovu poruku o međusobnom slušanju. Uzimam je iz nagovora koji je papa Lav XIV. uputio skupštini Rimske biskupije 19. rujna 2025. U njemu – ponovo u kontinuitetu s papom Franjom – papa govori o sinodalnoj i misionarskoj Crkvi koja vrednuje darove svakoga, te razumije ulogu vodstva kao umirujuće i skladno služenje. Takva je Crkva znak Božje ljubavi prema čovječanstvu i povlašteni kanal po kojem živa voda Duha dopire do svih.

Konačno, u svojoj prvoj apostolskoj pobudnici „Dilexi te“ („Ljubio sam te“) – također u kontinuitetu s papom Franjom koji je započeo pisati ovu pobudnicu zamišljenu kao nastavak enciklike o božanskoj i ljudskoj ljubavi Srca Isusova „Dilexit nos“ – papa Lav XIV. želi Crkvu za siromahe. U pobudnici piše da je to Crkva onih koji su svjesni da su ljubljeni od Boga i da su ljubav kojom su ljubljeni dužni darovati onima kojima je najpotrebnija. Piše da je poziv na ljubav prema siromasima, upućen našim crkvenim zajednicama i nama kao pojedinim vjernicima te da on izvire iz samoga srca Crkve. Ljubav prema siromasima opisuje kao ljubav koja nadilazi svaku barijeru, približava udaljene, ujedinjuje strance, čini bliskima neprijatelje, prelazi ljudski nepremostive ponore, ulazi u najskrivenije nabore društva. Njemu je takva ljubav način shvaćanja života, način njegova življenja. I zato zaključuje: „Takva Crkva – Crkva koja ne postavlja granice ljubavi, koja ne poznaje neprijatelje koje treba pobijediti, nego samo muškarce i žene koje treba ljubiti – jest Crkva koja je danas potrebna svijetu.“

Ali takve Crkve nema bez takvih kršćana. Zato, dok slavimo posvetu Lateranske bazilike i promišljamo o poticajima pape Lava XIV. za Crkvu našeg vremena, potrebno je da se iskreno i osobno zapitamo: jesmo li graditelji takve Crkve ili nismo? Jer ako gradimo takvu Crkvu, možemo reći da doista prihvaćamo i papu Lava XIV. kao onoga koji kao rimski biskup “predsjeda svim vjernicima u ljubavi” – kako uči sv. Ignacije Antiohijski – što je jedno od bitnih obilježja našeg katoličkog identiteta. I da s njim i svima koji su s njim povezani u Crkvi nadograđujemo na onom jedinom temelju Crkve – na Isusu Kristu – omogućujući mu da i po nama bude vidljivo prisutan i u ovom našem svijetu i vremenu.

Fotografija: Lateranska bazilika, By NikonZ7II – Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=101762109