Nedjelja Muke Gospodnje – Cvjetnica

Premda bi i najmanja bol koju je Bog u Isusu Kristu podnio za nas — pa već i samo njegovo utjelovljenje u naš svijet — mogla imati, i ima, neizmjerno značenje za nas i za naše spasenje, Bog je ipak želio učiniti više; želio je učiniti ono najviše. Iz ljubavi prema svojim prijateljima, prema cijelome čovječanstvu, Bog je htio na sebe uzeti svu bol i trpljenje, iskusiti svu ljudsku okrutnost koja ne samo da nije vodila računa o tome tko je on bio, o onome što je činio, nego je, čini se, upravo zbog toga bila još okrutnija, još nemilosrdnija. Izabravši takav put, Bog nam je u Isusu  Kristu jasno i nedvosmisleno uputio dvije važne poruke.

Prva poruka odnosi se na strahotu grijeha. Prihvaćajući ovakav način umiranja za naše spasenje, Isus nam je na vlastitom primjeru želio pokazati koliko je grijeh veliko i strašno zlo — zlo veće i strašnije od svakog drugog zla. „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53, 5), poručuje prorok Izaija. Gledajući Isusa na križnom putu, skrušena i ponizna srca i mi moramo priznati: i ja sam odgovoran za njegovu patnju, on trpi i zbog mojih grijeha.

Druga poruka govori o veličini Božje ljubavi prema nama. Isus nam svojom mukom i smrću želi pokazati koliko nas i kako Bog ljubi, te da zbog te ljubavi njegovo milosrđe prema nama nema i ne može imati granica. Koliko god bio velik naš grijeh, Božja ljubav i milosrđe još su veći! „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13), poručuje nam Isus u Evanđelju po Ivanu. Promatrajući ga kako umire od ruku ljudi i za nas ljude, za naše spasenje, možemo naslutiti koliko nas ljubi i što je sve spreman učiniti iz ljubavi prema nama, odnosno koliko je beskrajno milosrđe koje nam želi iskazati.

Ali nije dovoljno samo razmatrati otajstvo Muke Gospodnje, koje nam otkriva strahotu naše grešnosti i veličinu Božje ljubavi i milosrđa; to otajstvo moramo i živjeti, primjenjujući njegovu poruku na svoj život i na svoje odnose s Bogom i bližnjima. Živjeti ga ne znači samo sladunjavo suosjećati i plakati nad onime što se dogodilo Isusu Kristu. On i nama, poput žena u Jeruzalemu, poručuje: „Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom“ (Lk 23, 28).

Živjeti ga znači iskreno se pokajati za grijehe kojima smo mu zadali i kojima mu i dalje zadajemo bol, i truditi se da više nikada ne počinimo smrtni grijeh. Živjeti ga znači i prihvatiti naše supatništvo s njim, prihvatiti, kao što je to on učinio, Božju volju u svakodnevnom životu, noseći svoje vlastite križeve i trpljenja u zajedništvu s njegovim križem i trpljenjem. Živjeti ga znači također prepoznati pored sebe one u kojima on trpi, gledati ih njegovim očima i pristupati im s njegovim osjećajima. Tako im možemo pomoći da i oni prepoznaju ljubav kojom smo svi u Isusu Kristu ljubljeni i milosrđe koje nam je po njemu iskazano. A onda, zajedno s Isusom Kristom, jedni drugima i svima koje susrećemo, kao hodočasnici nade, postajemo svjedoci te ljubavi i tog milosrđa.