Nagovor riječkog nadbiskupa Mate Uzinića u predvečerje središnje proslave sv. Vida i 100. obljetnice biskupskog sjedišta u Rijeci

Katedrala sv. Vida, Rijeka, 13. lipnja 2025.

(Rim 8, 35.37-39)

Draga sestre i braćo, dragi hodočasnici nade,
dobrodošli na ovu molitvu Prve večernje u čast našeg nebeskog zaštitnika sv. Vida, mučenika i o 100. obljetnici osnutka biskupije u Rijeci! Pozdravljam sve vas vjernike naše nadbiskupije i pristigle hodočasnike, osobito vas poštovani dobitnici priznanja Riječke nadbiskupije za vaše vjerničko služenje vašim župnim zajednicama i našoj Riječkoj Crkvi. Srdačan pozdrav našim bogoslovima i ministrantima, vama drage sestre redovnice i braćo redovnici i svećenici, osobito kanonici Riječkog metropolitanskog kaptola koji ove godine, s novim članovima kaptola, također slavi svoju stotu obljetnicu. S dubokim poštovanjem i zahvalnošću upućujem pozdrav dobrodošlice i vama braćo biskupi koji ste prispjeli i na ovo večernje slavlje. Osobit pozdrav i čestitke upućujem Vama kardinale Ladislave Nemet, beogradski nadbiskupe, koji ste nas počastili svojom prisutnošću na putu prema Kopru gdje se sutra održava Forum za dijalog i mir na Balkanu i Europi. S iskrenim poštovanjem pozdravljam i Vas poštovani Apostolski nunciju. Uz izraze dobrodošlice svoj pozdrav na kraju upućujem i Vama dragi uzoriti kardinale Matteo Maria Zuppi – izaslaniče pape Lava. Pozdravljam i Vašu službenu pratnju u ovom visokom papinskom izaslanstvu: mons. Ivana Stošića, rektora naše crkve sv. Vida i mons. Maria Tomljanovića, našeg generalnog vikara, kao i Vašeg tajnika don Sebastiana Tori.

Dragi kardinale Matteo, hvala Vam što ste prihvatili doći među nas na ovu našu proslavu kojom se ne želimo prisjetiti samo naše prošlosti, nego i potvrditi zajedništvo naše mjesne Crkve u vjeri, nadi i ljubavi unutar sebe i, bez obzira na sve naše razlike, sa svima onima s kojima dijelimo ovaj prostor koji nazivamo Riječka nadbiskupija. Ovim slavljem želimo potvrditi i našu povezanost s općom Crkvom i papom Lavom XIV. koji je, kao rimski biskup, predvodi u ljubavi, a kojega Vi ovih dana predstavljate među nama! Već sada Vas molimo da papi Lavu, kojega rado stavljamo u molitve ne samo u ovim danima slavlja nego trajno, uz naše pozdrave i iskrene čestitke prenesete i našu zahvalnost za njegovu odgovornu službu u našim složenim vremenima te za Vaše poslanje našoj riječkoj Crkvi za ovaj naš jubilej i slavlje.

Večeras smo se – uoči svetkovine sv. Vida i središnje proslave 100. obljetnice osnutka biskupije u Rijeci – okupili u našoj riječkoj katedrali sv. Vida. Katedrala kao mjesto našeg susreta znakovito je mjesto. Ovo je na neki način srce naše Crkve. U svjetlu pročitane Božje riječi možemo reći i da je naša katedrala za našu mjesnu Crkvu mjesto središnjeg susretanja sa snagom Božje ljubavi. To je ljubav od koje nas ništa i nitko ne može rastaviti, a koju u ovoj našoj katedrali simbolički predstavlja naš čudotvorni križ oko kojega su tijekom cijele naše povijesti hodočastili i kao hodočasnici nade nastavljaju hodočastiti vjernici naše nadbiskupije. Pročitane riječi iz ulomka Poslanice Rimljanima sv. Pavla apostola o neraskidivoj Božjoj ljubavi prema nama, koja nam se očitovala u Isusu Kristu, bile su i ostaju utješne riječi o Božjoj vjernosti koja nam se očitovala do krajnjih granica upravo u križu. Zato te riječi i mi večeras, o stotoj obljetnici svoga ustanovljenja, u gradu Rijeci, kao riječka Crkva, želimo usvojiti i obnoviti kao svoju ispovijest povjerenja u Božju ljubav koja nas nikada nije razočarala. Mi kao Crkva znamo dobro što su nevolje, povijesni lomovi, progonstva, ideologije, podjele, oskudice i promašaji. Znamo to i kao pojedinci i kao Crkva. Ali iskusili smo i da nas ništa od toga nije moglo rastaviti od Kristove ljubavi. To je naš prvi i najvažniji razlog slavlja o ovom stogodišnjem jubileju. Naš je Bog bio i ostao vjeran Bog. Zato sto godina postojanja biskupije u Rijeci nije samo povijesni podatak. To je sto godina Božje vjernosti, unatoč našoj nevjernosti. To je sto godina nade – usprkos svim razlozima za gubitak nade. To je sto godina svjetla koje je zapaljeno u ovoj katedrali sv. Vida, kao majci i glavi svih crkava u našoj nadbiskupiji, koje nikad nije prestalo gorjeti – jer dolazilo je iz Kristova srca i njegova čudotvornog križa kao znaka Božje ljubavi kojoj je konačna potvrda uskrsna pobjeda. Stojimo pred tim otajstvom s dubokom zahvalnošću, ali i poniznošću. Jer znamo da nije sve u našim rukama i da je sve što je ostalo, preživjelo, procvalo i dalo ploda, dar Božje vjernosti. Iako je naš vjernički hod ovdje u Rijeci, na Trsatu i Sušaku, u Liburniji, Grobniku, Gorskom kotaru i Primorju – bio hod kroz mnoge nevolje, ratove i režime, podjele i ideologije, progonstva i neslobode, izazove moderniteta i poslijemodernog gubljenja smisla, zahvaljujući Božjoj vjernosti, nismo ostali bez smjera. Imali smo oslonac. Imali smo sidro. Imali smo Krista.

Imali smo i sve one koji su s Kristom surađivali. I na njegovu vjernost odgovarali svojim povjerenjem. Večeras želimo zahvaliti svima koji su svojim povjerenjem Božjoj vjernosti davali priliku da se pokaže na djelu. I koji su tijekom ovih sto godina svoju vjeru, koja je povjerenje, svjedočili služenjem ovoj Crkvi, žrtvom i ljubavlju za druge. Hvala svima onima – bez obzira na nacionalnost, jezik, društveni i crkveni položaj – koji su se utkali u identitet naše riječke Crkve i njezino poslanje. Hvala i svima vama koji to danas činite. Hvala i onima koji su morali otići zbog političkih razloga, ali su ostavili trag dobrote i s ljubavlju se sjećaju ove Crkve i za nju mole. Hvala i onima koji su trpjeli – za istinu, za Krista, za bližnjega. I svima vama koji, preuzimajući dogovornost za ovu Crkvu, nastavljate to činiti.

Osobito želimo zahvaliti Kristu koji nas, u svojoj vjernoj ljubavi, nikad nije ostavio same. U svim, a osobito onim najtežim trenutcima, on, Krist, raspeti i uskrsli Gospodin, onaj je koji s nama hodi i koji nas u euharistiji i molitvi ne ostavlja. On je izvor naše vjernosti, naše radosti i naše budućnosti. Naše sidro i naša luka. Molimo ga da ostane s nama. I da nam svojim Duhom Svetim pomogne kako bi se u nama i po nama, riječkoj Crkvi, moglo nastaviti njegovo poslanje i u budućim vremenima.

Zato ovaj jubilej nije tek slavlje prošlosti. On je poziv. Poziv na pročišćenje pamćenja. Na obraćenje. Na pomirenje. Na novi početak. To je poziv i da budemo Crkva koja se ne zatvara u svoje uspomene već se otvara budućnosti. Crkva koja ne broji uspjehe već gleda gdje još i kako može služiti. Crkva koja ne postavlja granice već – poput sv. Vida – daje život za drugoga. Crkva koja ne bježi od rana nego ih pokazuje kao Krist svoje, proslavljene, rane uskrsnuća.

Drage sestre i braćo,

večeras se u nama zrcali sav put ove mjesne Crkve. Zato večeras, s povjerenjem u Božju ljubav, želimo obnoviti svoje „da“. „Da“ Kristu. „Da“ njegovoj Crkvi. „Da“ poslanju koje nam je povjereno. „Da“ nadi koja nas ne ostavlja da tonemo nego nas je sidrom povezala s ovim prekrasnim zaljevom i ljudima koji ovdje žive i s kojima smo i za koje, na Kristov način, pozvani i poslani biti sestre i braća, bližnji.

Ovo je izazov s kojim se ne možemo suočiti sami. Zato danas na nas i našu riječku Crkvu i njezino poslanje želimo zazvati snagu Duha Svetoga, moleći ga da nam pomogne biti sinodalna i misionarska Crkva otvorenih vrata koja izlazi. I da nam pomogne nastaviti biti hodočasnicima nade u ovom vremenu, i to ne bilo kako nego, kako nas je učio papa Franjo i nastavlja učiti papa Lav, zajedno. Ruku pod ruku. S Bogom i jedni s drugima, sa svima. Bez guranja. Bez isključivanja. Bez straha. Jer naš je cilj veći od nas. Naš je cilj on – Krist. I svi oni koje on ljubi u zajedništvu ljubavi. A on ljubi sve.

Neka nas na tom hodočasničkom putu nade, kao i naše pretke, prati sveti Vid, mučenik koji je pobijedio nasilje vjernošću. I trsatska Majka Milosti – Majka Crkve i utočište hodočasnika koji joj hrle stoljećima.

I neka nas ništa, baš ništa, ne rastavi od ljubavi Kristove. Amen.