Misa posvete ulja, 2025 – Hodočasnici nade

Liturgijska čitanja ove mise puna su znakova nade. Ona je temeljno poslanje proroka, ali i cijelog proročkog naroda, u kojem iz naše perspektive prepoznajemo Crkvu za koju prorok kaže: „Tko ih god vidi, prepoznat će da su sjeme što ga Gospodin blagoslovi.“ Sjeme je nada višestrukog uroda, kako će Isus objasniti tumačeći Božje kraljevstvo.

Ova misao dobro se uklapa u geslo jubilarne godine „Hodočasnici nade“, koje sažima samu bit našeg crkvenog identiteta. Ono nas definira kao zajednicu na putu prema zajedničkom cilju. O tom cilju govori drugo čitanje: „Gle, dolazi s oblacima, i gledat će ga svako oko. … Da! Amen. Ja sam Alfa i Omega … – Onaj koji jest, koji bijaše i koji dolazi.“ Iako je taj cilj eshatološki, nije odvojen od sadašnjeg života. Naša nada u Isusov ponovni i konačni dolazak nije pasivno iščekivanje, nego aktivno zalaganje da ono što „još nije“, ono čemu se nadamo, postane ostvarivo kroz ono što živimo i činimo – ono što „već jest“.

Povijesni primjer riječke Crkve, osnovane prije sto godina, svjedočanstvo je da ta nada, koja je „već“ iako „još nije“, usprkos brojnim izazovima i krizama, može ostati živa. Kroz svako krštenje, potvrdu, euharistiju, sakramentalni brak, svećeničko ređenje i redovničko posvećenje, pokoru i bolesničko pomazanje, zajedništvo i katehezu – ta se nada, kao i Kristova živa prisutnost, neprestano obnavljaju i jačaju. Ta je nada danas povjerena nama, a njezino očuvanje zadaća je svakog člana naše Crkve.

Iako se ovo što ću reći odnosi na cijelu našu Crkvu i svakog pojedinog vjernika te način življenja njihove pripadnosti našoj Crkvi, u ovom ću razmišljanju posebno isticati ulogu nas svećenika, jer ova misa želi naglasiti naše svećeničko zajedništvo i poslanje. Na nama je, kao prvima, odgovornost da gradimo Crkvu nade te da vjernicima koji su nam povjereni pomognemo u njihovom uključivanju u nju. Mi smo prvi pozvani biti svjedoci i čuvari nade Kristovog dolaska. Također smo pozvani omogućiti da se u našoj Crkvi Kristova prisutnost osjeti već sada. Nismo izabrani zbog posebnosti ili privilegija, već smo pozvani u posebno poslanje: da svojim riječima i životom osnažimo nadu u srcima braće i sestara koji su nam povjereni te da budemo za druge Isus Krist koji djeluje među njima. A, ako želite, upravo je to naš privilegij.

U svim vremenima, svećeništvo ima nepromjenjive oznake – osobine koje je Isus Krist utjelovio svojim životom i evanđeljem. One su mjerilo prema kojem se trebamo mjeriti, ali i mjerilo prema kojem mjerimo druge. Istodobno, potrebno je imati i element prilagodljivosti vremenu u kojem živimo, kako bismo, u otvorenosti prema Duhu Svetome i osluškujući znakove vremena, mogli dati odgovor evanđelja na izazove suvremenog doba. Oboje je važno: bez prvog gubimo iz vida Krista, a bez drugog zaboravljamo konkretne ljude kojima je naše poslanje namijenjeno.

Nastavno na ovo,  želi li biti čuvar i donositelji nade, današnji svećenik ne može biti samo vođa koji ide ispred naroda, nego mora biti i pratilac koji živi usred naroda, kao jedan od naroda. Nitko, pa ni svećenik, ne spašava se sam. Svećenik ide zajedno s narodom. U hodočasničkom narodu i sam postaje hodočasnik. Nekad je, možda, njegov primarni poziv bio da vodi, okrenut budućnosti, blaženoj nadi. Danas pak mora biti sve više na začelju i na periferijama, kako bi pomogao onima koji zaostaju, koji ne uspijevaju pratiti ili su izgubili nadu. On sluša, pita, odgovara, razgovara i dijeli iskustva, znatiželju i nadu sa svojim suputnicima, prepoznajući u svakoj osobi ono što je povezuje s Kristom i pomažući joj u rastu i razvoju. On ne smije biti prepreka, već pomoć drugima da dođu Kristu, a Kristu da dođe do njih. On je most. I prijatelj – i Isusa i drugih ljudi.

Crkva u kojoj živi i djeluje takav svećenik nije, niti smije biti, samo organizacija sa zakonima i zahtjevima, već zajednica prijatelja okupljenih oko Isusa, koji je naš prijatelj i traži prijateljstvo u svakom čovjeku (Vjekoslav Bajsić). Vođen djelovanjem Duha Svetoga, svećenik-hodočasnik u Crkvi hodočasnika nade ne bježi pred pitanjima i problemima – za njega ne postoje bezizlazne situacije. Nikad ne gubi nadu, već potiče nadu u drugima. Motivira ljubavlju, a ne strahom. Slično Isusu, popravljajući napuknute trske i održavajući plamen tinjajućeg stijenja. On je učitelja koji ne zaboravlja da je i sam učenik. On daje i prima, pomaže i dopušta da mu se pomogne.  Pere noge, ali i dozvoljava drugima da mu peru noge. On je, kako je netko ovih dana rekao u svojoj propovijedi, svećenik s pregačom – usklađen s Kristovim poslanjem i služenjem. On živi istinsko zajedništvo s Kristom i kroz njega s drugima.

Jer, „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“, i on ljubi svijet. Stoga se, prema svijetu i društvu, odnosi s povjerenjem i radi na njegovom spasenju. I istovremeno ne dozvoljava da ga svijet zarobi svojom logikom. On se ne bavi stranačkom politikom, ali nije apolitičan nego sa svima drugima dijeli radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi, osobito siromašnih i svih drugih koji su ugroženi i koji nemaju glasa (usp. GS, 1). Usprkos proturječjima povijesti, on uvijek u svijetu prepoznaje i nudi svijetu znakove nade. on nije zagovornik i promicatelj teorija zavjera, niti zloguki propovjednik kraja svijeta i propasti. Naprotiv, uvjeren je da Bog vodi našu povijest, a Duh Sveti obnavlja lice zemlje. Zna da je svaki dio naše povijesti, kao i današnji svijet sa svim izazovima, dio Božje povijesti – povijesti spasenja. Stoga traži svugdje i svima svjedoči Božju ljubav te osobnim zalaganjem potiče dobro, bez obzira tko ga inicira. Po svom pozivu, svećenik-hodočasnik nade u Crkvi hodočasnika nade, u savezu je sa svim dobronamjernim ljudima. Čak i u okruženju koje može biti neprijateljski nastrojeno prema Bogu, on blagoslivlja, a ne proklinje, te primjećuje ono što je dobro. Njegova zadaća nije suditi, već spasiti, jer ni Krist nije došao da osudi, već da spasi.

Želio bih biti takav kršćanin, svećenik i biskup, i da svi mi, draga braćo, budemo takvi kršćani i svećenici. Neka tako budu i naši redovnici, vjeroučitelji te vjernici, vodeći računa s tim da naše razlike koje su legitimne nisu nedostatak, već bogatstvo. To će našoj riječkoj Crkvi biti znak nade, a naša će Crkva nastaviti biti znak nade za druge. Ta nada biti će snaga koja nas pokreće i nadahnjuje kao braću i sestre, među braćom i sestrama. U toj nadi idemo naprijed u novo stoljeće. Neka nam ona širi srca „u iščekivanju vječnog blaženstva“ (KKC, 1818), kako ne bismo odustali od izgradnje Božjeg kraljevstva ljubavi u sadašnjosti i izgubili konačni cilj – „blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista“. Neka nam pomogne da držimo širom otvorena vrata naše riječke Crkve, da u njoj uvijek ima mjesta za sve, osobito za Krista. Da se u njoj svi osjećaju dobrodošlo i da ne odustajemo jedni od drugih, pa ni od sebe samih, već da zajedno, kao braća i sestre, idemo ususret Kristu i s Kristom jedni drugima i svima.