U okviru prvog panela Teološko-pastoralnog seminara Riječke metropolije održanog 25. listopada, teolozi s. Ana Thea Filipović, Bruna Velčić, Marko Medved i Šime Zupčić razgovarali su s novinarkom HRT-a Blaženkom Jančić o “Koncilskom zaokretu Crkve prema vjernicima laicima”. Video snimka cijelog seminara dostupna je na YouTube kanalu Riječke nadbiskupije, a ovdje donosimo detaljan podsjetnik na izlaganja sudionika prvog panela.
Crkva kao Božji narod, a ne hijerarhijska piramida
Sestra Ana Thea Filipović, s KBF-a u Zagrebu, podsjetila je kako je Drugi vatikanski koncil promijenio pogled na Crkvu – od piramidalne ekleziologije prema slici Božjeg naroda. Nalik na institucije svjetovne države Crkva se tijekom mnogih stoljeća razumijevala kao dobro organizirana „Božja država“ nasuprot zemaljskoj državi, tj. kao paralelno „savršeno društvo“. Takav model Crkve jačao je od početka konstantinovske ere i zadobivanjem moći u društvu, a zatim i kao posljedica zauzimanja obrambenih stavova u odnosu na društvena, kulturna, politička i konfesionalna previranja i promjene od početka novog vijeka, posebno od Tridentskog koncila (1545.-1563.), s kulminacijom na Prvom vatikanskom koncilu (1869./70.) i u susljednim pontifikatima do Drugog vatikanskog koncila.
Žene i dalje nailaze na zapreke u postizanju punijeg priznavanja svojih karizmi, svoga zvanja i svoga mjesta u raznim područjima života Crkve, što ide na štetu služenja zajedničkom poslanju.
Upravo prema tom modelu, Crkva se sastoji od dva nejednaka dijela – hijerarhije i laika – onih koji upravljaju Crkvom po Kristovu ovlaštenju i onih kojima se upravlja, koje se poučava, koji su primatelji i izvršitelji onoga što hijerarhija predlaže vjerovati i činiti. Zaokret Koncila je vidljiv po tome što se nakon definiranja otajstvene naravi Crkve u prvom poglavlju Lumen Gentium, odmah u drugom poglavlju govori o Crkvi kao narodu Božjemu. Ta je slika dinamična, nadovezuje se na Stari zavjet i revalorizira prvi savez, prepoznaje Božji plan spasenja u ukupnoj povijesti, Crkva se razumijeva kao hodočasnica na putu kroz povijest. U toj slici otkriva se bitna jednakost i dostojanstvo svih vjernika po krštenju.
Filipović se posebno osvrnula i na ulogu žena u Crkvi, podsjećajući kako je pitanje obnove ženskog đakonata značajno obilježilo rasprave u okviru dviju zadnjih biskupskih sinoda. U zemljama područja Amazonije, gdje žene de facto već vrše službu đakonica, rezultirale su na posebnoj Sinodi za Amazoniju iz 2019. prijedlozima obnove ženskog đakonata. No, zbog snažnih polarizacija u Crkvi, papa Franjo u apostolskoj pubudnici Ljubljena Amazonija – Querida Amazonia (2020.) nije udovoljio tim zahtjevima.
Na kontinentalnim skupštinama Sinode o sinodalnosti pitanje žena u Crkvi postavilo se kao važno pitanje koje traži aktualne odgovore, što je vidljivo i u Završnom dokumentu Europske kontinentalne skupštine (2023.). Pretežno zapadne zemlje Europe bile su mišljenja da treba preispitati pitanje pristupa žena zaređenim službama, za razliku pak od zemalja istočne Europe, koje uglavnom nisu isticale to pitanje kao važno, što govori o tome da su naše mjesne Crkve, a i društva, tradicionalniji. Rasprave na prvom općem zasjedanju XVI. skupštine Biskupske sinode o sinodalnosti (2023.) bile su žustre i polarizirane, zbog čega se nastojalo na drugom zasjedanju (2024.) izostaviti to pitanje iz rasprava.
Ipak, u broju 60 Završnog dokumenta ukazuje se na raskorak između ontološke ravnopravnosti žena i muškaraca na temelju krštenja i crkvene prakse. Kaže se kako „žene i dalje nailaze na zapreke u postizanju punijeg priznavanja svojih karizmi, svoga zvanja i svoga mjesta u raznim područjima života Crkve, što ide na štetu služenja zajedničkom poslanju“.
U Crkvi laici sudjeluju punopravno, zajedno sa zaređenim službenicima
Profesorica Svetog pisma Bruna Velčić govorila je o percepciji odnosa između klerika i laika kao odnosa „mi“ i „vi“, što je došlo do izražaja i tijekom sinodalnih savjetovanja u Riječkoj nadbiskupiji, kada su vjernici istaknuli potrebu za većim zajedništvom te da odnos klera i laika treba biti obilježen povjerenjem i razumijevanjem. Citirala je riječi pape Franje, iz govora izrečenog na skupu Dikasterija za laike, obitelj i život (18.2.2023.), u kojem je rekao da potreba da se vrednuje uloga laika ne proizlazi iz neke teološke novotarije, ili potrebe zbog manjka svećenika, ili iz neke borbe za prava ili ‘osvete’ onih koji su bili zapostavljeni u prošlosti: ona se temelji na ispravnom shvaćanju Crkve koja je Božji narod u kojem laici sudjeluju punopravno, zajedno sa zaređenim službenicima. U tom smislu, laik se, više nego kao „netko tko nije klerik” ili „netko tko nije redovnik”, treba shvatiti kao krštenik, član svetog Božjeg naroda. U Novom zavjetu ne pojavljuje se riječ laik, nego se govori o „vjernicima”, „učenicima”, „braći”, „svetima” – pojmovima koji se odnose na sve: i na vjernike laike i na zaređene službenike, na Božji narod koji hodi zajedno.
Potreba da se vrednuje uloga laika se temelji na ispravnom shvaćanju Crkve koja je Božji narod u kojem laici sudjeluju punopravno, zajedno sa zaređenim službenicima.
Velčić je nadalje podsjetila na to da je 2021. godine papa Franjo objavio dva apostolska pisma (Spiritus Domini i Antiquum Ministerium) kojima je izmijenio odredbu kanonskog prava na način da se tzv. laičke službe, tj. akolitat i lektorat, mogu dodijeliti svim vjernicima, dakle ne više samo muškarcima nego i ženama, a u drugom je ustanovio službu katehiste, koji u crkvenoj zajednici sudjeluje u prenošenju vjere i formaciji vjernika. Spomenula je da joj nije poznato koliko se u Hrvatskoj radi na pripremi laika za ove službe te je navela primjer Firence gdje je ove godine devet osoba primilo te službe – dva muškarca (jedan oženjen, jedan bogoslov) i sedam žena – među kojima je i poznata talijanska teologinja Serena Noceti koja je službeno postala katehistica i teologinja u svojoj biskupiji. Pohvalila je rad Metropolitanskog pastoralnog instituta u Rijeci koji je ove godine upisao lijepi broj laika i laikinja, što pokazuje da laici osjećaju potrebu za teološkom formacijom. Službe lektorata, akolitata i katehiste su trajne službe u crkvenoj zajednici i svakako je prije uvođenja u njih potrebno razlučivanje o potrebi za navedenim službama te o prikladnosti pojedinih osoba, a neophodna je i formacija. Tu nije riječ o klerikalizaciji laika, već o prepoznavanju doprinosa koji pojedini laici pružaju životu i poslanju Crkve. Prema papi Franji, pripuštanje laika ovim službama važno je i za buduće svećenike koji ih također primaju (upravo kao laici) jer će tako „bolje razumjeti da su sudionici zajedničke službe s drugim krštenim muškarcima i ženama“.
Laici – suradnici, a ne samo izvršitelji
Teolog i komunikolog Šime Zupčić je istaknuo da odnos laika i klerika nije moguće jednoznačno opisati kao dobar ili loš, te da iako je češće imao pozitivna iskustva u kojima je imao priliku biti zaista suradnik, ipak nije imao samo takva iskustva te postoje i situacije i iskustva kada se laika doživljava kao onoga tko samo treba nešto odraditi. Nije samo pitanje kako će pojedini klerici doživjeti laike, već možda još i važnije kako laici doživljavaju sami sebe jer ako će sami sebe doživjeti sluganski, kao one koji su tu samo da odrade posao koji im se dodijeli, onda nije čudo da će nas i hijerarhijska Crkva tako doživjeti. Istaknuo je i štetnost pojave klerikaliziranih laika, kazavši da laik ne može kvalitetno izgrađivati Crkvu ako pokušava biti što sličniji kleriku, kao neki nepotpuni i nesavršeni klerik, nego samo ako zaista djeluje kao laik sa svojim pozivom i poslanjem, te tako konstruktivno izgrađuje Crkvu, a izgrađujući bolju Crkvu time doprinosi i da ta Crkva bude izgrađujući faktor u suvremenom društvu.
Sinoda o sinodalnosti nas potiče na jasnu promjenu smjera nas kao pojedinaca vjernika i nas kao Crkve u cjelini, pa se zato teže usudimo odvažiti na takve korake.
Zupčić je nadalje izrazio razočarenje što lakše i više obilježavamo sinode od prije 1100 godina, nego što se brinemo o provedbi aktualne Sinode, budući da nam je tako lakše jer ako obilježimo nešto iz davnih vremena, lakše krenemo dalje bez ikakve promjene, a Sinoda o sinodalnosti nas potiče na jasnu promjenu smjera nas kao pojedinaca vjernika i nas kao Crkve u cjelini, pa se zato teže usudimo odvažiti na takve korake.
Ući u sekularno i pluralno društvo kroz vrata koncilske, odnosno sinodalne Crkve
Crkveni povjesničar Marko Medved podsjetio je da su laici oduvijek činili ogromnu većinu Crkve, ali tek su u drugoj polovici 20. st., pripuštanjem laika na studij teologije, stekli teološki aparat da bi mogli sebe definirati, za razliku od dotadašnje prakse u kojoj je kler, s obzirom da je isključivo on posjedovao teološko znanje, određivao što je i koje su uloge laika. Drugi vatikanski koncil napokon progovara o laicima. Doduše i nakon Koncila na ulogu laika često se gledalo isključivo kao onu sa zadaćom uređivanja svijeta po Božjem, dok se zapostavljalo unutarcrkveno poslanje vjernika laika. Takvo se poimanje temeljilo na kontrapozicioniranju svijeta i Crkve. Kroz pojam Božjeg naroda, koji je još konstitucija Lumen gentium istaknula prije bilo kakve distinkcije kler-laik, danas svi krštenici sudjeluju u izgradnji Božjega kraljevstva u svijetu. Laici poznaju jezik ovog svijeta i ovoga vremena, što je preduvjet uspješnog ostvarenja poslanja Crkve. Medved je ustvrdio kako su se u poimanju Crkve tijekom povijesti, uključujući i Koncil, koristile i brojne druge slike poput mističnog tijela Kristova, communija, Tijela Kristova i dr. No u današnjem povijesnom trenutku, obilježenom izgradnjom sinodalne Crkve, slika Božjeg naroda u središtu je crkvenog učiteljstva jer najbolje odgovara potrebi misionarske i sinodalne crkvenosti.
Da bi danas Crkva uspješno izvršila svoje poslanje, treba kao Božji narod, kler i laici zajedno, u sekularno i pluralno društvo ući kroz vrata koncilske, odnosno sinodalne Crkve.
Medved je upozorio na to da se sinodalnost u hrvatskoj crkvenoj javnosti gura pod tepih, mada je to centralna kategorija pape Franje i pape Lava, te da u Hrvatskoj puno više prostora dajemo obilježavanju sinoda od prije 1100 godina negoli „sinodalnoj Crkvi – zajedništvu, sudjelovanju i poslanju“. Odgovarajući na pitanje o laicima i teološkim učilištima, Medved je sa žaljenjem istaknuo da je došlo do zatvaranja Teologije u Rijeci te da među onima kojima je iz ove ustanove omogućen ostanak na KBF-u nažalost nema nijednog laika. Govoreći o odgovornosti teologa sa žaljenjem je istaknuo bijeg dobrog dijela teologa od javnog angažmana zbog straha od zamjeranja centrima moći. No bez takvog angažmana teologa neće se dogoditi rast i razvoj odgovornosti laika u Crkvi te izgradnja sinodalne Crkve u nas, kao što se bez aktivne uloge teologa – od kojih su neki pedesetih godina 20. st. doživjeli marginalizaciju u Crkvi – ne bi bio dogodio Drugi vatikanski sabor.
Na pitanje moderatorice zašto se kod nas ta svijest laika odveć sporo razvija, Medved je istaknuo kako danas u nas jačaju antikoncilski stavovi za razliku od prethodnog vremena u kojemu su osobe poput franjevca i teologa Emanuela Hoška, trsatskog franjevca koji je uspješno evangelizirao generacije odraslih vjernika u sekularnom kontekstu Rijeke, davali veliku ulogu laicima i nisu se bojali da laičko preuzimanje aktivne uloge u Crkvi ugrožava identitet klera. Da bi danas Crkva uspješno izvršila svoje poslanje, treba kao Božji narod, kler i laici zajedno, u sekularno i pluralno društvo ući kroz vrata koncilske, odnosno sinodalne Crkve.